Harold Pinter
Izvor: Wikipedija
Harold Pinter | |
---|---|
Biografske informacije | |
Rođenje | Hackney, istočni London, Engleska | 10. 10. 1930.
Smrt | 24. 12. 2008. (dob: 78) London, Engleska |
Nacionalnost | britanska |
Supružnik | Vivien Merchant (1956–1980) Antonia Fraser (1980–2008) |
Djeca | sin sa Merchant, šest pastorčadi sa Fraser |
Obrazovanje | |
Zanimanje | dramatičar, scenarist, glumac, kazališni redatelj, pjesnik |
Opus | |
1947–2008 | |
Inspiracija | |
Od
| |
Na
| |
Web-stranica | |
http://www.haroldpinter.org/ |
Harold Pinter, CH, CBE (10. oktobar 1930 – 2. decembar 2008) bio je Nobelovom nagradom nagrađeni engleski pisac i scenarist. Smatra se jednim od najuticajnijih britanskih dramatičara, a karijera mu je trajala pola vijeka. Najpoznatije drame su mu The Birthday Party (1957), The Homecoming (1964) i Betrayal (1978), od kojih je svaku adaptirao u film. Scenarističke adaptacije drugih djela uključuju The Servant (1963), The Go-Between (1970), The French Lieutenant's Woman (1981), The Trial (1993) i Sleuth (2007). Također je glumio na radiju, kazalištu, filmu i televiziji, bilo da je riječ o adaptaciji vlastitih ili tuđih djela.
Pinter je rođen i odrastao u Hackneyu u istočnom Londonu i obrazovan u školi Hackney Downs. Tamo je trčao i bio strastveni igrač kriketa, glumio u školskim predstavama i pisao poeziju. Studirao je na Kraljevskoj akademiji dramskih umjetnosti ali nije diplomirao. Prilikom regrutacije u britanske oružane snage je oglobljen zbog prigovora savjesti. Nakon toga se nastavio školovati u Centralnoj školi za govor i dramu te nastupao u putujućim kazalištima u Irskoj i Engleskoj. Godine 1956. se oženio za Vivien Merchant koja mu je godine 1958 rodila sina po imenu Daniel. Godine 1975. je napustio Merchant i oženio se za spisateljicu Antoniju Fraser 1980.
Pinterova karijera dramatičara je započela sa dramom The Room 1957. Njegova druga drama The Birthday Party je skinuta sa repertoara nakon samo osam izvedbi, ali ju je sa oduševljenjem recenzirao kritičar Harold Hobson. Njegovi rani radovi su poznati kao "komedija prijetnja". Kasnije drame kao No Man's Land (1975) i Betrayal (1978) su poznati kao "drame sjećanja". Režirao je vlastite drame, kako u kazalištu, tako i na televiziji i filmu. Pinter je primio preko 50 nagrada, od kojih se ističu francuska Nobelova nagrada za književnost 2005. i francuska Legija časti 2007.
Posljednjih godina je Pinter stekao veliki publicitet po svom političkom angažmanu i žestokom kritikom rata protiv terorizma, odnosno politike Georgea W. Busha, koga je usporedio s Adolfom Hitlerom.
- HaroldPinter.org Arhivirano 2016-01-18 na Wayback Machine-u – The Official Website for the International Playwright Harold Pinter (home and index page)
- "Harold Pinter" Arhivirano 2009-01-13 na Wayback Machine-u at Granta (collection of useful links)
- "Harold Pinter" at guardian.co.uk ("The best of the Guardian's coverage, including tributes, reviews and articles from the archive," periodically updated)
- Harold Pinter at the Internet Broadway Database
- Harold Pinter na sajtu IMDb
- "Harold Pinter" in "Times Topics" at nytimes.com (periodically updated collection of news articles, reviews, commentaries, photographs, and Web resources from The New York Times )
- "Harold Pinter" Arhivirano 2007-05-17 na Wayback Machine-u on The Mark Shenton Show, TheatreVoice, recorded on 21 February 2007 (critics Michael Billington and Alastair Macaulay review Pinter's People and The Dumb Waiter; director and actor Harry Burton talks about his experiences with Pinter)
- "Harold Pinter – Interview", British Library Online Gallery: What's On, British Library, 8 September 2008 (Pinter discusses his memories of postwar British theatre with Harry Burton)
- Harold Pinter portrait Arhivirano 2011-09-02 na Wayback Machine-u by artist Joe Hill, joe-hill-art.com (offered at auction, with proceeds being donated to charity, on 27 September 2009)
- International Harold Pinter Society (Allied Organization of the Modern Language Association "in conjunction with" which The University of Tampa Press publishes The Pinter Review)
- Pinter Tribute: Essay: Pinter's Voices Five episodes, one broadcast each day on BBC Radio 3 from 16–20 February 2009: 1. Director Michael Colgan; 2. Critic Michael Billington; 3. Writer Lisa Appignanesi; 4. Film historian Ian Christie; and 5. Actor and director Harry Burton
- "Reputations: Harold Pinter" Arhivirano 2007-05-17 na Wayback Machine-u on TheatreVoice, recorded on 14 October 2005 (critical assessments by Michael Billington, Dan Rebellato, Charles Spencer and Ian Smith)
Drame |
| |
---|---|---|
Dramski skečevi |
| |
Scenario |
| |
Srodni članci |
|
1901. – 1925. | 1901. Sully Prudhomme • 1902. Theodor Mommsen • 1903. Bjørnstjerne Bjørnson • 1904. Frédéric Mistral / José Echegaray y Eizaguirre • 1905. Henryk Sienkiewicz • 1906. Giosuè Carducci • 1907. Rudyard Kipling • 1908. Rudolf Eucken • 1909. Selma Lagerlöf • 1910. Paul von Heyse • 1911. Maurice Maeterlinck • 1912. Gerhart Hauptmann • 1913. Rabindranath Tagore • 1915. Romain Rolland • 1916. Verner von Heidenstam • 1917. Karl Adolph Gjellerup / Henrik Pontoppidan • 1919. Carl Spitteler • 1920. Knut Hamsun • 1921. Anatole France • 1922. Jacinto Benavente • 1923. William Butler Yeats • 1924. Władysław Reymont • 1925. George Bernard Shaw |
---|---|
1926. – 1950. | 1926. Grazia Deledda • 1927. Henri Bergson • 1928. Sigrid Undset • 1929. Thomas Mann • 1930. Sinclair Lewis • 1931. Erik Axel Karlfeldt • 1932. John Galsworthy • 1933. Ivan Bunjin • 1934. Luigi Pirandello • 1936. Eugene O'Neill • 1937. Roger Martin du Gard • 1938. Pearl S. Buck • 1939. Frans Eemil Sillanpää • 1944. Johannes Vilhelm Jensen • 1945. Gabriela Mistral • 1946. Hermann Hesse • 1947. André Gide • 1948. Thomas Stearns Eliot • 1949. William Faulkner • 1950. Bertrand Russell |
1951. – 1975. | 1951. Pär Lagerkvist • 1952. François Mauriac • 1953. Winston Churchill • 1954. Ernest Hemingway • 1955. Halldór Laxness • 1956. Juan Ramón Jiménez • 1957. Albert Camus • 1958. Boris Pasternak1 • 1959. Salvatore Quasimodo • 1960. Saint-John Perse • 1961. Ivo Andrić • 1962. John Steinbeck • 1963. Jorgos Seferis • 1964. Jean-Paul Sartre2 • 1965. Mihail Šolohov • 1966. Šmuel Josef Agnon / Nelly Sachs • 1967. Miguel Ángel Asturias • 1968. Yasunari Kawabata • 1969. Samuel Beckett • 1970. Aleksandar Solženjicin • 1971. Pablo Neruda • 1972. Heinrich Böll • 1973. Patrick White • 1974. Eyvind Johnson / Harry Martinson • 1975. Eugenio Montale |
1976. – 2000. | 1976. Saul Bellow • 1977. Vicente Aleixandre • 1978. Isaac Bashevis Singer • 1979. Odiseas Elitis • 1980. Czesław Miłosz • 1981. Elias Canetti • 1982. Gabriel García Márquez • 1983. William Golding • 1984. Jaroslav Seifert • 1985. Claude Simon • 1986. Wole Soyinka • 1987. Joseph Brodsky • 1988. Naguib Mahfouz • 1989. Camilo José Cela • 1990. Octavio Paz • 1991. Nadine Gordimer • 1992. Derek Walcott • 1993. Toni Morrison • 1994. Kenzaburō Ōe • 1995. Seamus Heaney • 1996. Wisława Szymborska • 1997. Dario Fo • 1998. José Saramago • 1999. Günter Grass • 2000. Gao Xingjian |
2001. – 2024. | 2001. Vidiadhar Surajprasad Naipaul • 2002. Imre Kertész • 2003. J. M. Coetzee • 2004. Elfriede Jelinek • 2005. Harold Pinter • 2006. Orhan Pamuk • 2007. Doris Lessing • 2008. Jean-Marie Gustave Le Clézio • 2009. Herta Müller • 2010. Mario Vargas Llosa • 2011. Tomas Tranströmer • 2012. Mo Yan • 2013. Alice Munro • 2014. Patrick Modiano • 2015. Svetlana Aleksijevič • 2016. Bob Dylan • 2017. Kazuo Ishiguro • 2018. Olga Tokarczuk3 • 2019. Peter Handke • 2020. Louise Glück • 2021. Abdulrazak Gurnah • 2022. Annie Ernaux • 2023. Jon Fosse |
1 Pasternak je odbio nagradu zbog pritiska tadašnjeg komunističkog režima. • 2 Sartre je odbio nagradu iz moralnih razloga i zato jer se nije želio vezati uz institucije. • 3 Nagrada je retroaktivno uručena 2019. godine. |
Text is available under the CC BY-SA 4.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.