Czesław Miłosz
Izvor: Wikipedija
| Czesław Miłosz | |
|---|---|
.jpg) | |
| Rođenje | 30. lipnja 1911. Šeteniai, Litva |
| Smrt | 14. kolovoza 2004. Krakov, Poljska |
| Zanimanje | pjesnik, esejist |
| Nacionalnost | Poljak |
Nagrade | |
Czesław Miłosz (Šeteniai, Litva, 30. lipnja 1911. – Krakov, 14. kolovoza 2004.) poljski pjesnik i pisac, nobelovac.
Rođen 1911. u Litvi, gdje je pohađao privatne škole, a kasnije gimnaziju u Vilniusu. Studirao je polonistiku i pravo.
U književnosti se javio manjom zbirkom poezije Poema o ukočenom vremenu. U svojim kasnijim djelima je stilski bio blizak Aleksandru Watu i njegovoj temi katastrofizma (koja se javila još kod Witkacyja), ali je Miłoszev katastrofizam imao manju dubinu u tragičnom doživljaju svijeta. Osim toga je pokazivao zabrinutost za sudbinu kulture, zbog čega je pisao pjesme bez određenog sadržaja, te crpio teme iz primitivne i barbarske kulture tadašnjeg vremena, što se može vidjeti u njegovoj pjesmi Z Chłopa król (Kralj seljak).
U svom životu je mnogo proputovao, što zbog vlastitih razloga, što zbog vanjskih prilika odnosno neprilika. 1931. godine je kao stipendist boravio u Parizu, gdje se susreo s novim pravcima u književnosti. 1937. godine vraća se u Varšavu, gdje tinja predratna atmosfera i osjeća se napetost u zraku. Potaknut tim okolnostima pokušava pobjeći u Rumunjsku, međutim ne uspijeva, tako da 1941. godine, za vrijeme rata, i dalje boravi u Varšavi, živeći pod lažnim imenom i s lažnim dokumentima, radeći u poljskoj književnoj polulegalnosti i pišući pjesme i eseje.
Nakon Varšavskog ustanka 1944. godine, koji je izbio protiv njemačke okupacije, sa ženom Janinom odlazi u tada slobodni Krakov, a od tamo uspijeva dobiti diplomatski posao u SAD-u, gdje boravi u New Yorku, a zatim u Washingtonu. Za vrijeme boravka u SAD-u nije se bavio književnošću.
Godine 1949. bez supruge ponovo dolazi u Poljsku, gdje mu oduzimaju putovnicu, nazivajući ga izdajicom. Nekako uspijeva dobiti nazad svoju putovnicu te odlazi u Francusku kao kulturno-politički emigrant tražeći politički azil, namjeravajući se vratiti obitelji u Ameriku. Zbog toga ga i u Francuskoj nazivaju izdajicom i kukavicom te ga napadaju sa svih strana.
U političkom azilu je napisao svoje najpoznatije djelo Zasužnjeni um, jedno zbog koje je 1980. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost.
Osim toga napisao je brojna druga djela od kojih su poznatija Dolina Issy (Dolina rijeke Isse, 1953.-1955.), Rodzinna Europa (Rodbinska Europa, 1959.), Widzenia nad zatoką San Francisco (Priviđenja nad zaljevom San Francisco, 1969.), Ziemia Urlo (Zemlja Urlo, 1977.) i druge.
| 1901. – 1925. | 1901. Sully Prudhomme • 1902. Theodor Mommsen • 1903. Bjørnstjerne Bjørnson • 1904. Frédéric Mistral / José Echegaray y Eizaguirre • 1905. Henryk Sienkiewicz • 1906. Giosuè Carducci • 1907. Rudyard Kipling • 1908. Rudolf Eucken • 1909. Selma Lagerlöf • 1910. Paul von Heyse • 1911. Maurice Maeterlinck • 1912. Gerhart Hauptmann • 1913. Rabindranath Tagore • 1915. Romain Rolland • 1916. Verner von Heidenstam • 1917. Karl Adolph Gjellerup / Henrik Pontoppidan • 1919. Carl Spitteler • 1920. Knut Hamsun • 1921. Anatole France • 1922. Jacinto Benavente • 1923. William Butler Yeats • 1924. Władysław Reymont • 1925. George Bernard Shaw |
|---|---|
| 1926. – 1950. | 1926. Grazia Deledda • 1927. Henri Bergson • 1928. Sigrid Undset • 1929. Thomas Mann • 1930. Sinclair Lewis • 1931. Erik Axel Karlfeldt • 1932. John Galsworthy • 1933. Ivan Bunjin • 1934. Luigi Pirandello • 1936. Eugene O'Neill • 1937. Roger Martin du Gard • 1938. Pearl S. Buck • 1939. Frans Eemil Sillanpää • 1944. Johannes Vilhelm Jensen • 1945. Gabriela Mistral • 1946. Hermann Hesse • 1947. André Gide • 1948. Thomas Stearns Eliot • 1949. William Faulkner • 1950. Bertrand Russell |
| 1951. – 1975. | 1951. Pär Lagerkvist • 1952. François Mauriac • 1953. Winston Churchill • 1954. Ernest Hemingway • 1955. Halldór Laxness • 1956. Juan Ramón Jiménez • 1957. Albert Camus • 1958. Boris Pasternak1 • 1959. Salvatore Quasimodo • 1960. Saint-John Perse • 1961. Ivo Andrić • 1962. John Steinbeck • 1963. Jorgos Seferis • 1964. Jean-Paul Sartre2 • 1965. Mihail Šolohov • 1966. Šmuel Josef Agnon / Nelly Sachs • 1967. Miguel Ángel Asturias • 1968. Yasunari Kawabata • 1969. Samuel Beckett • 1970. Aleksandar Solženjicin • 1971. Pablo Neruda • 1972. Heinrich Böll • 1973. Patrick White • 1974. Eyvind Johnson / Harry Martinson • 1975. Eugenio Montale |
| 1976. – 2000. | 1976. Saul Bellow • 1977. Vicente Aleixandre • 1978. Isaac Bashevis Singer • 1979. Odiseas Elitis • 1980. Czesław Miłosz • 1981. Elias Canetti • 1982. Gabriel García Márquez • 1983. William Golding • 1984. Jaroslav Seifert • 1985. Claude Simon • 1986. Wole Soyinka • 1987. Joseph Brodsky • 1988. Naguib Mahfouz • 1989. Camilo José Cela • 1990. Octavio Paz • 1991. Nadine Gordimer • 1992. Derek Walcott • 1993. Toni Morrison • 1994. Kenzaburō Ōe • 1995. Seamus Heaney • 1996. Wisława Szymborska • 1997. Dario Fo • 1998. José Saramago • 1999. Günter Grass • 2000. Gao Xingjian |
| 2001. – 2024. | 2001. Vidiadhar Surajprasad Naipaul • 2002. Imre Kertész • 2003. J. M. Coetzee • 2004. Elfriede Jelinek • 2005. Harold Pinter • 2006. Orhan Pamuk • 2007. Doris Lessing • 2008. Jean-Marie Gustave Le Clézio • 2009. Herta Müller • 2010. Mario Vargas Llosa • 2011. Tomas Tranströmer • 2012. Mo Yan • 2013. Alice Munro • 2014. Patrick Modiano • 2015. Svetlana Aleksijevič • 2016. Bob Dylan • 2017. Kazuo Ishiguro • 2018. Olga Tokarczuk3 • 2019. Peter Handke • 2020. Louise Glück • 2021. Abdulrazak Gurnah • 2022. Annie Ernaux • 2023. Jon Fosse |
1 Pasternak je odbio nagradu zbog pritiska tadašnjeg komunističkog režima. • 2 Sartre je odbio nagradu iz moralnih razloga i zato jer se nije želio vezati uz institucije. • 3 Nagrada je retroaktivno uručena 2019. godine. | |
Text is available under the CC BY-SA 4.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.
