Pavao Pavličić
Izvor: Wikipedija
| Pavao Pavličić | |
|---|---|
| Rođenje | 16. 8. 1946. |
Pavao Pavličić (Vukovar, 16. 8. 1946) je hrvatski književnik i teroretičar književnosti, istaknuti pisac kriminalističkih romana za djecu i odrasle. Objavio je preko šezdeset knjiga. Prevodio je sa italijanskog, te napisao više filmskih i televizijskih scenarija.
Pavao Pavličić rođen je 16. augusta 1946. godine u Vukovaru, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je komparativnu književnost i italijanski jezik, a doktorirao je 1974. s tezom iz područja metrike (Sesta rima u hrvatskoj književnosti).
Od 1970. zaposlen je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i danas redovni profesor na Odsjeku za komparativnu književnost. Književni i naučni interesi kod njega su podjednako zastupljeni i prepliću se. Kao naučnika, Pavličića zaokupljaju teme iz starije hrvatske književnosti i literarne teorije. Iz tog područja objavio je veći broj rasprava i nekoliko knjiga: Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti (1979), Književna genologija (1983), Stih u drami, drama u stihu (1985), Sedam interpretacija (1986), Poetika manirizma (1988), Stih i značenje (1993), Barokni stih u Dubrovniku (1995).
Književnu karijeru započeo je kao novelist i izdao je tri knjige pripovijedaka:Lađa od vode (1972), Vilinski vatrogasci (1975), Dobri duh Zagreba (1976), te dvadesetak romana: Plava ruža (1977), Stroj za maglu (1978), Umjetni orao (1979), Večernji akt (1981), Slobodni pad (1982), Trg slobode (1986), Rakova djeca (1988), Koraljna vrata, Diksilend, Kruh i mast (1996), i drugi.
Neraskidiva veza Pavličićeva naučnog i književnog interesa može se i “pročitati” iz njegovih romana. Naime, gotovo svi njegovi glavni junaci imaju nekakve veze s njegovim zvanjem. Tako u romanu Koraljna vrata filolog odlazi na Lastovo pregledati stare spise, među kojima će pronaći dva izgubljena pjevanja Gundulićeva Osmana. U Rupi na nebu glavni lik je prevoditelj (Pavličić je prevodio italijanske dolcestilnoviste) koji otkriva zagrebačke gornjogradske podzemne hodnike, a u romanu Numerus clausus u središtu radnje je student književnosti kao pripovjedač i njegov prijatelj, student medicine.
Već u Pavličićevoj novelističkoj fazi (treća zbirka pripovjedaka Dobri duh Zagreba) primijećena je stanovita promjena u njegovom pisanju koja je postala njegova trajna odlika: miješanje fantastike i postupaka karakterističnih za kriminalistički roman. Naime, u osnovi većine Pavličićevih romana je struktura enigme, a fantastične elemente koristi pri stvaranju zapleta. Osim strukture enigme i fantastičnih elemenata, u njegovim romanima uočljivi su i postupci karakteristični za tzv. zabavnu književnost: dinamična fabula (puna neočekivanih obrata), jednostavan izraz, plošni likovi, odnosno likovi svedeni na funkcije koje imaju u strukturi zapleta.
- Trojica u Trnju
- Magda i Trešnjevački fantom
- Plava ruža
- Diksilend
- Kruh i mast
- Koraljna vrata
- Studije o Osmanu
- Umjetni orao
- Večernji akt
- Stroj za maglu
- San koji se ponavlja
- Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti
- Književna genologija
- Stih u drami, drama u stihu
- Sedam interpretacija
- Poetika manirizma
- Stih i značenje
- Barokni stih u Dubrovniku
- Lađa od vode
- Vilinski vatrogasci
- Dobri duh Zagreba
- Slobodni pad
- Trg slobode
- Rakova djeca
- Zaborav
- Pasijans
- Numerus clausus
- Rupa na nebu
Autor je scenarija za filmove:
- Ritam zločina (1981)
- Zločin u školi (1982)
- Treći ključ (1983)
- San o ruži (1986)
- Osuđeni (1987)
- Čovjek koji je volio sprovode (1989)
- Orao (1990)
- Vukovar se vraća kući (1994)
- Putovanje tamnom polutkom (1996)
- Treća žena (1997)
- Gianni Rodari, Planeta ispunjenih želja, Mladost, Zagreb, 1979.
- Italo Calvino, Ako jedne zimske noći neki putnik, Znanje, Zagreb, 1981.
| 1954–1992 | 1954. Dobrica Ćosić (Koreni) • 1955. Mirko Božić (Neisplakani) • 1956. Oskar Davičo (Beton i svici) • 1957. Aleksandar Vučo (Mrtve javke) • 1958. Branko Ćopić (Ne tuguj, bronzana stražo) • 1959. • 1960. Radomir Konstantinović (Izlazak) • 1961. Dobrica Ćosić (Deobe) • 1962. Miroslav Krleža (Zastave) • 1963. Oskar Davičo (Gladi) • 1964. Oskar Davičo (Tajne) • 1965. Ranko Marinković (Kiklop) • 1966. Meša Selimović (Derviš i smrt) • 1967. Erih Koš (Mreža) • 1968. Slobodan Novak (Mirisi, zlato i tamjan) • 1969. Bora Ćosić (Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji) • 1970. Borislav Pekić (Hodočašće Arsenija Njegovana) • 1971. Miloš Crnjanski (Roman o Londonu) • 1972. Danilo Kiša (Peščanik) • 1973. Mihailo Lalić (Ratna sreća) • 1974. Jure Franičević-Pločar (Vir) • 1975. Miodrag Bulatović (Ljudi sa četiri prsta) • 1976. Aleksandar Tišma (Upotreba čoveka) • 1977. Petko Vojnić Purčar (Dom sve dalji) • 1978. Mirko Kovač (Vrata od utrobe) • 1979. Pavle Ugrinov (Zadat život) • 1980. Slobodan Selenić (Prijatelji) • 1981. Pavao Pavličić (Večernji akt) • 1982. Antonije Isaković (Tren 2) • 1983. Dragoslav Mihailović (Čizmaši) • 1984. Milorad Pavić (Hazarski rečnik) • 1985. Živojin Pavlović (Zid smrti) • 1986. Vidosav Stevanović (Testament) • 1987. Voja Čolanović (Zebnja na rasklapanje) • 1988. Dubravka Ugrešić (Forsiranje romana reke) • 1989. Vojislav Lubarda (Vaznesenje) • 1990. Miroslav Josić Višnjić (Odbrana i propast Bodroga u sedam burnih godišnjih doba) • 1991. Milisav Savića (Hleb i strah) • 1992. Živojin Pavlović (Lapot) |
|---|---|
| 1993–2005 | 1993. Radoslav Petković (Sudbina i komentari) • 1994. Vladimir Arsenijević (U potpalublju) • 1995. Svetlana Velmar Janković (Bezdno) • 1996. David Albahari (Mamac) • 1997. Milovan Danojlić (Oslobodioci i izdajnici) • 1998. Danilo Nikolić (Fajront u Grgetegu) • 1999. Maksimilijan Erenrajh (Karakteristika) • 2000. Goran Petrović (Sitničarnica "Kod srećne ruke") • 2001. Zoran Ćirić (Hobo) • 2002. Mladen Markov (Ukop oca) • 2003. Vladan Matijević (Pisac iz daleka) • 2004. Vladimir Tasić (Kiša i hartija) • 2005. Miro Vuksanović (Semolj zemlja) |
| 2006–2024 | 2006. Svetislav Basara (Uspon i pad Parkinsonove bolesti) • 2007. Dragan Velikić (Ruski prozor) • 2008. Vladimir Pištalo (Tesla, portret među maskama) • 2009. Grozdana Olujić (Glasovi u vetru) • 2010. Gordana Ćirjanić (Ono što oduvek želiš) • 2011. Slobodan Tišma (Bernardijeva soba) • 2012. Aleksandar Gatalica (Veliki rat) • 2013. Goran Gocić (Tai) • 2014. Filip David (Kuća sećanja i zaborava) • 2015. Dragan Velikić (Islednik) • 2016. Ivana Dimić (Arzamas) • 2017. Dejan Atanacković (Luzitanija) • 2018. Vladimir Tabašević (Zabluda Svetog Sebastijana) • 2019. Saša Ilić (Pas i kontrabas) • 2020. Svetislav Basara (Kontraendorfin) • 2021. Milena Marković (Deca) • 2022. Danica Vukićević (Unutrašnje more) • 2023. Stevo Grabovac (Poslije zabave) |
a Odbio nagradu. | |
Text is available under the CC BY-SA 4.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.
