Monofizitsko učenje je učenje da je u Kristu prisutna samo božanska, a ne i ljudska narav.

Ovo je učenje bilo rašireno među mnogim kršćanima od 4. stoljeća, a protivi se nauku diofizita o dvije naravi u Kristu - božanskoj i ljudskoj. Monofiziti drže da je Krist samo Bog, a ne da je i pravi Bog i pravi čovjek.

Do sukoba u kršćanstvu oko pitanja monofizitstva došlo je ubrzo nakon Efeškog sabora, jednog od sedam prvih ekumenskih sabora Crkva. Nakon smrti Ćirila Aleksandrijskog, već ostarjeli carigradski monah imenom Eutih u pokušaju da spriječi novo izbijanje nestorijanstva (kako sam kaže 448. u pismu papi Lavu I. Velikom). Tvrdio je da je vjeran Ćirilovu nauku. Doista, Ćiril je 432. govorio o jednoj fisis u Kristu, a čini se da je pod tom grčkom riječi podrazumijevao ono što se u latinskom kaže persona (osoba). Ipak, mnogi grčki teolozi razumjeli su tu riječ u smislu latinske riječi natura (narav), pa su optuživali Eutiha da se vraća na arijanstvo, no, dok je Arije nijekao Isusovo božanstvo, Eutih je nijekao njegovo čovještvo.

Papa Lav I. poslao je pismo u kojem obrazlaže da je Eutihova greška više plod nedovoljnog razumijevanja problema, nego li zloće i krivovjerja. Zahvaljujući velikom utjecaju što ga je Eutih imao, njegovo se učenje vrlo brzo proširilo Istokom. U studenome 447., na mjesnom sinodu u Carigradu, Eutiha je jedan od sudionika nazvao heretikom, te tražio njegovo smjenjivanje iz službe. Tadašnji patrijarh, Flavijan Carigradski, nije rado prihvatio taj zahtjev, upravo zbog Eutihova velikog ugleda, no na koncu je popustio, te je Eutih osuđen kao heretik. Ipak, tu odluku nisu prihvatili ni car Teodozije II., ni aleksandrijski patrijarh Dioskor, budući da se Eutih pokorio i priznao pravu vjeru. Dioskor je održao i vlastiti sinod na kojem je vratio Eutiha u službu, a Teodozije je sazvao 449. sabor u Efezu, pozvavši i papu Lava I., koji je pristao da ga predstavljaju tri izaslanika.

Ovaj sabor, međutim neće biti priznat, te kasnije 451. biti sazvan Kalcedonski sabor, na kojem je proglašena vjera u dvije neodijeljene i nepomiješane naravi u Kristu, a formulirana je u tzv. Kalcedonskom vjerovanjuŠablon:WikizvorM.

Gotovo neposredno nakon sabora došlo je do raskola. Biskupi koji se nisu slagali s Lavovom definicijom što ju je sabor prihvatio, odbacili su odluke sabora, govoreći da je prihvaćanje dviju naravi (grč. fisis) u Kristu zapravo prihvaćanje nestorijanstva. Držali su, međutim, da je u Kristu samo jedna narav, zbog čega su i prozvani monofizitima. To je označio i nastanak Istočnih pravoslavnih crkava, koje su se nekad nazivale i monofizitskim crkvama, a danas ih se još naziva i predkalcedonskim crkvama. One, međutim, same za sebe kažu da njihov nauk nije monofizitstvo, nego miafizitstvo. Među njih pripadaju Armenska apostolska Crkva, Koptska Crkva, Sirska istočna pravoslavna Crkva i druge. Danas su neke od tih Crkava s onim Crkvama koje su ostale vjerne Kalcedonskom saboru potpisale različite izjave kojima se izriče ista vjera, te se tvrdi da je do raskola došlo zbog nerazumijevanja, a ne zbog različitog nauka.