Ekumenski ili vaseljenski sabor ili ekumenski koncil je izraz koji se prevashodno odnosi na pravoslavlje i katoličanstvo, označavajući svjetsko sabiranje ili okupljanje kršćanskih crkava, odnosno susret svih njihovih partrijarha, odnosno biskupa, radi donošenja zajedničkih hrišćanskih dogmi i razmatranja crkvenih pitanja koja imaju univerzalno značenje, što znači da moraju biti prihvaćena od svih sestrinskih crkava, tj. pune crkve. Po ovom pitanju pravoslavna, tj. pravoslavne crkve, i katolička crkva se razlikuju, te prema tome nisu pune sestrinske crkve. Prema Istočnom pravoslavlju, punu crkvu sačinjava većina Istočnih pravoslavnih crkava, koje se ralikuje od tzv. Orijentalnog pravoslavlja, s kojim Istočne crkve nisu u sestrinskim odnosima. Rimokatolička crkva također nije dio pune crkve. Slično ovom, Rimokatolička crkva označava kao punu crkvu samo one crkve (katoličke) koje su u punim sestrinskim odnosima s Rimokatoličkom crkvom.

Međutim, sve Istočne pravoslavne crkve i Rimokatolička crkva priznaju važnost svih ranih ekumenskih sabora koji su održani prije Velikog raskola (šizme), s izuzetkom Četvrti konstantinopolski sabor, za koji katolici tvrde da se održao 869-870, dok pravoslavci ukazuju na potonji konstantinopoljski sabor, održan 879-880.

Sinod je riječ koja se često upotrebljava za koncil, oadnosno sabor, mada uglavnom ima više lokalni negoli svjetski (ekumenski) karakter.

1. Prvi vaseljenski sabor, takođe poznat kao Prvi nikejski sabor, održan u Nikeji, 325, je odbacio arijanstvo i prihvatio Nikejski simbol vjere, odnosno Nikejsko-carigradski simbol vjere. Ovaj i sve druge potonje sabore ne priznaju crkve koje ne prihvataju Sveto Trojstvo, kao na primjer, arijanci, unitarijanci i Jehovini svjdoci.
2. Drugi vaseljenski sabor, također poznat kao Prvi konstantinopolski sabor, održan u Konstantinopolju, 381. Nikejski simbol vjere revidirano u sadašnji oblik koji se još koristi u Istočna pravoslavna crkva|Istočnim i Orijentalnim pravoslavnim crkvama, dok je svaka daljnja promjena istog zabranjena bez slaganja vaseljenskog sabora.
3. Treći vaseljenski sabor, održan u Efesu, 431. Odbačeno nestorijanstvo, Djevica Marija proglašena Bogorodicom ili Majkom Božijom (na grčkom, Θεοτόκος, Theotokos). Ovaj i potonji sabori nisu priznati u Asirijskoj crkvi.
4. Četvrti vaseljenski sabor, održan u Halkedonu, 451. Odbačeno Evtihijevo učenje o monofizitizmu, opisane i razgraničene dvije prirode Isusa Krista, tj. ljudska i božanska; usvojeno Halkedonski simbol vjere. Ovaj i potonji sabore ne priznaju Orijentalne pravoslavne crkve.
5. Peti vaseljenski sabor, također poznat kao Drugi konstantinopoljski sabor, održan u Konstantinopolju, 553. Potvrđene odluke i učenja donesena na prethodnim saborima, osuđeni arijanstvo, netorijanstvo i monofizitizam kao jeresi.
6. Šesti vaseljenski sabor, također poznat kao Treći konstantinopoljski sabor, održan u Konstantinopolju, 680–681. Odbačen monotelitizam, učenje prema kojem Isus ima jednu volju ali dvije prirode (ljudsku i božansku). Potvrđeno da Krist ima kako ljudsku tako i božansku volju.
7. Sedmi vaseljenski sabor, također poznat kao Drugi nikejski sabor, održan u Nikeji, 787. Obožavanje ikona ponovno uspostavljeno, time okončavajući prvi ikonoklazam, borbu protiv ikona.

• VIII. Četvrti carigradski sabor, (869.-870.): svrgava carigradskog partrijarha Focija. Ovaj sabor priznaje Katolička Crkva, a ne priznaje ga Pravoslavna Crkva.
• VIII. Četvrti carigradski sabor, (879.-880.): vraća u službu Focija kao carigradskog patrijarha te osuđuje izmjene u Nicejsko-carigradskom vjerovanju. Osuda Filioque. Ovaj sabor Katolička Crkva ne priznaje, a priznaju ga Pravoslavne Crkve, premda ga se ne smatraju ekumenskim saborom.

U nekim Pravoslavnim Crkvama među ekumenske sabore ubraja se i:

• IX. Peti carigradski sabor, (1341.-1351.): prihvaćanje hezihazma prema nauku Gregorija Palama, te osuda prozapadnog filozofa Barlaama Kalabrijskog.

• IX. Prvi lateranski sabor, (1123.)
• X. Drugi lateranski sabor, (1139.)
• XI. Treći lateranski sabor, (1179.), s 3 sjednice.
• XII. Četvrti lateranski sabor, (1215.), s 3 sjednice.
• XIII. Prvi lionski sabor, (1245.), s 3 sjednice.
• XIV. Drugi lionski sabor, (1274.), sa 6 sjednica.
• XV. Sabor u Vienni, (1311.-1312.), s 3 sjednice.

Koncil u Pisi, (1409.): nije službeno priznat jer ga nije sazvao papa.

• XVI. Koncil u Konstanzu, (1414.-1418.), s 45 sjednica: okončanje velikog zapadnog raskola, pojava koncilijarizma.

Sabor u Sieni, (1423.-1424.): nije priznat kao ekumenski sabor, a označio je vrhunac koncilijarizma.

• XVII. Sabor u Baselu-Ferrari-Firenci, (1431., 1437., 1438., 1439., 1442.), s 25 sjednica: pokušaj pomirenja s pravoslavnim Crkvama, te s ostalim istočnim Crkvama.
• XVIII. Peti lateranski sabor, (1512.-1517.), s 12 sjednica: pokušaj obnove Crkve
• XIX. Tridentinski sabor, (1545.-1563. s prekidima), s 25 sjednica: odgovor na reformaciju, obnova Crkve.
• XX. Prvi vatikanski sabor, (1869.-1870.), s 4 sjednice: papina nezabludivost.
• XXI. Drugi vatikanski sabor, (1962.-1965.), s 9 sjednica i 168 generalnih kongregacija podijeljenih u 4 zasjedanja: obnova zapadne (rimske) liturgije, uporaba narodnog jezika u bogoslužju, definicije o naravi Crkve i njezinu odnosu prema suvremenom svijetu, poticanje biblijskih studija, ekumenizam.