Crkveni oci su ugledni kršćanski pisci i teolozi iz prvih stoljeća kršćanstva. Crkva je do 4. stoljeća ovaj pojam primjenjivala isključivo na biskupe, koji su bili oci pojedine mjesne Crkve, a time i oci svakog vjernika rođena na duhovni život u Crkvi. Od 5. stoljeća ovaj pojam se pridaje i svećenicima (npr. sv. Jeronim) i đakonima (npr. sv. Efrem). Poznati su i pod nazivom crkveni naučitelji.

Za naslov crkvenog oca potrebni su određeni uvjeti: svetost života, pravovjerni nauk, drevnost (starina) i Crkveno odobrenje. Oblikovali su teologiju na temeljima Svetoga pisma. Odlikovali su se uzornim životom i svetošću. Neki od njih se slave kao sveci. Život i književnu djelatnost starih crkvenih otaca proučava patrologija.

Apostolski oci su najraniji crkveni oci, koji su živjeli unutar dvije generacije nakon Isusovih apostola. Među njih se ubrajaju papa Klement I., sv. Ignacije Antiohijski i sv. Polikarp iz Smirne]]. Među spise apostolskih otaca uvrštavaju se spisi Herma Pastir i Didakhe, ali nije im poznat autor.

Grčki crkveni oci su kršćanski oci, koji su pisali na grčkome jeziku. Četiri velika grčka crkvena oca su: sv. Bazilije Veliki, sv. Grgur Nazijanski, sv. Ivan Zlatousti i sv. Atanazije Aleksandrijski. Među ostalima su: sv. Irenej Lionski, sv. Klement Aleksandrijski, Ćiril Aleksandrijski i dr.

Latinski crkveni oci su kršćanski oci, koji su pisali na latinskom jeziku. Četiri velika latinska crkvena oca su: sv. Ambrozije, sv. Augustin, sv. Jeronim i sv. Grgur Veliki. Ostali su Tertulijan i sv. Ciprijan.

Apologetski oci ili apolegeti branili su kršćanske vjerske doktrine. Odgovarali su na kritike filozofa. Među najvažnijima su: sv. Justin Mučenik, sv. Atenagora i Tacijan Sirski.

Živjeli su u prvim samostanima u egipatskoj pustinji. Premda nisu puno pisali, njihov utjecaj je velik. Među najvažnijima su: sv. Antun Pustinjak, sv. Pahomije i sv. Efrem.

Crkveni oci na Wikimedijinoj ostavi