Bratoljub Klaić (27. juli 1909 – 1983) bio je hrvatski lingvist i prevodilac.

U Zagrebu je završio klasičnu gimnaziju te na Filozofskom fakultetu diplomirao historiju južnoslavenskih jezika i književnosti, češki i njemački jezik. Stručno se usavršavao u Poljskoj i Češkoj. Doktorirao je 1941. godine disertacijom Bizovačko narječje. Bio je profesor u gimnaziji u Vukovaru, Prijedoru, Osijeku i Zagrebu, te na Visokoj pedagoškoj školi u Zagrebu. Od 1950. godine profesor je hrvatskog jezika na Akademiji pozorišne i filmske umjetnosti. Kao član Državnoga ureda za jezik NDH Klaić je, uz saradnju ostalih članova, priredio pravopisni priručnik Koriensko pisanje (1942), a s Franjom Ciprom i opsežni Hrvatski pravopis (1944, pretisak 1992), oba izrađena na tvorbeno-morfološkim načelima prema tadašnjoj službenoj jezičnoj politici. Postao je poznat po Rječniku stranih riječi, koji je od 1951. do 2001. izišao u više izdanja. Prevodio je s klasičnih jezika (Eshil, Sofoklo, Euripid, Vergilije i dr.). Kao vrstan akcentolog objavljivao je radove iz hrvatske prozodije. U rukopisu mu je ostao ortoepski rječnik. Redigirao je i komentirao izdanja brojnih hrvatskih pisaca (npr., u ediciji Pet vijekova hrvatske književnosti) te jezično priredio mnoge teatarske i filmske izvedbe. Uvježbavao je dikciju s glumcima za predstave i bio glavnim tumačem nepoznatih riječi. Proučavao je poljsko-hrvatske kulturne veze i pisao o njima. Osim lingvistikom bavio se i teorijom književnosti (Između jezikoslovlja i nauke o književnosti, 1972). Bratoljub Klaić je u kroatistici i općenito u hrvatskoj kulturi ostavio trajan pisani i usmeni trag kao vrstan leksikograf i kao pravopisni i jezični normativist.