Trodelni traktat ili Tripartitni traktat (lat. Tractatus Tripartitus) je opširna ranohrišćanska valentinska teo­loška rasprava, otkrivena u 20. vijeku u okviru knjižnice Nag Hamadi.^[1] Ovaj spis se danas općenitije pripisuje Valentinovom učeniku Herakleonu.^[2]

Ovaj izvorno nenaslovljeni spis daje prikaz cijelog procesa odvajanja iz, i povratak u prapočetno božanstvo. Tekst je pisarskim dekoracijama podijeljen u tri segmenta koji sadrže glav­ne činove kozmičke drame; otuda i njegov naslov.^[1]

Datum nastanka djela možemo samo grubo odrediti. Budući da doktrina predstavlja revidirani oblik valentinske teologije, možda kao odgovor na kritiku or­todoksnih teologa kao što su Irenej i Hipolit, djelo je vjerojatno napisano u prvoj polovici 3. stoljeća.^[1] Tekst pokazuje izvjesne sličnosti sa Origenovim doktrinama, premda se to može objasniti zajedničkim teološkim i filozofskim izvorima.^[1]

Poput većine djela iz zbirke Nag Hammadi, i Tripartitni traktat je izvorno sastavljen na grčkome jeziku. U koptskom prijevodu nailazimo na brojne nejasnoće, većina kojih je vjerojatno nastala iz pokušaja da se oponaša stil izvornika.

Traktat ne otkriva nikakve podatke o identitetu svojeg autora. Pretpostavka je ne­kih znanstvenika da je možda riječ o valentinskom učitelju Herakleonu. No iako neke sličnosti sa Herakleonom i zapadnom ili talijanskom školom valentinizma postoje, ovo djelo se od klasične valentinske doktrine udaljava radikalnije nego ijedan drugi znani predstavnik.^[1]

Teološki doseg traktata iznimno je obuhvatan. Prvi dio opisuje emanaciju svih nadnaravnih entiteta iz njihova prvotnog izvora, otpočinjući s Ocem koji je opisan prvenstveno kroz via negativa kao potpuno transcendentan entitet. Ono što je sigurno jest da je on prabiće i k tomu jedinstven. Inzistiranje na ujedinjavajućem svojstvu Oca razlikuje ovaj tekst od mnogih drugih valentinskih tekstova, koji postuliraju prvotnu muško-žensku dijadu. Iz Oca emaniraju dva druga entiteta, Sin i Crkva. Tako, Tripartitni traktat postulira inicijalno trojstvo.^[1]

Onaj jedan, koji je jedini Otac, jest poput korijena sa stablom, granama i plodom. Za njega se kaže da je otac u pravome smislu, jer je neusporediv i ne­ promjenjiv. Zbog toga je on u pravom smislu sam, i zbog toga je Bog, jer nitko njemu nije Bog niti mu je itko otac. On nije začet i ne postoji nitko tko ga je začeo ili stvorio. Niti jedno od imena koja se mogu pojmiti, izgovoriti, vidjeti ili do­ kučiti, bez obzira koliko slavna, veličajna i čašćena ta imena bila, ne odnose se na njega.^[3]

Kratki drugi dio traktata nudi tumačenje Postanka. Prvo ljudsko biće podjednako stvaraju Demiurg i Logos, i dok prvi Adama opskrbljuje duševnim i materijalnim komponentama, ovaj potonji stvara njegove duhovne komponente. Te tri potencije prvog ljudskog bića kasnije će se, po dolasku Spasitelja, aktualizirati u tri klase ljudskih bića.

Treći dio traktata usredotočen je na soteriološka pitanja. Pojava Spasitelja dijeli čovječanstvo u tri klase. Oni duhovni odmah će pre­poznati Spasitelja i odazvati mu se, dok ga oni materijalni u potpunosti odbacuju. Između ova dva ekstrema, duševni tipovi oklijevaju i tek se postupno priključuju Spa­sitelju. Duhovni tip ljudi predstavlja same valentince, oni materijalni nekršćane, dok su duševnim tipom opisani obični kršćani. Pažnja koja se ukazuje detaljnom opisu duševnih, indikativna je za pomirljiv i apologetski ton ovog djela.^[1]

Trodelni traktat, govoreći o situaciji unutar ranohrišćanskog pokreta, suprotstavlja »decu Oca« potomstvu demijurga.^[4] Potomci demijurga, što je naziv za episkope i druge predstavnike crkvene hijerarhije^[5], su ispunjeni »žudnjom za vlašću i svaki zamišlja da je iznad drugih« ^[6] Očeva deca se udružuju kao jednaki, uživajući uzajamnu ljubav i spontano se pomažući. Međutim, potomci demijurga žele da vladaju:

... želeli su da jedan drugome zapovedaju i nadmašivali su jedan drugoga u ispraznoj vlastoljubivosti.

O Spasitelju se govori kao o »onome koji će biti začet i koji će patiti«.^[7] Podstaknut samilošću prema čovečanstvu, on je svojevoljno postao ono što su oni bili i tako je zbog njih patio:

... ne samo da je uzeo na sebe smrt onih koje je nameravao da spase nego je takođe prihvatio njihovu sićušnost. .. dopustio je da bude začet i rođen kao dete telom i duhom.^[8]

Spasiteljeva priroda je paradoksalna. Trodelni traktat objašnjava da je onaj koji je rođen i koji je patio Spasitelj, čiji su dolazak predvideli hebrejski proroci; ono što nisu predvideli, jeste »ono što je on bio pre, i ono što je on večno, nezačeta, patnji nepodložna Reč, koja se ostvarila u telu«.^[9]

• Knjižnica Nag Hamadi

• (en) Tripartite Tractate (gnosis.org)
• (sh) Izvorni koptski tekstovi Arhivirano 2013-10-31 na Wayback Machine-u