Tit Flavije Klemens (Titus Flavius Clemens, ? - 85), bio je rimski plemić i velikodostojnik rodom iz Flavijevske dinastije. Bio je pranećak osnivača dinastije, cara Vespazijana, odnosno rođak njegovih sinova i careva Tita i Domicijana. Djed mu je bio Vespazijanov brat Tit Flavije Sabin, koji je ubijen od Vespazijanovih protivnika u Godini četiri cara, a otac Tit Flavije Sabin koga je Domicijan dao pogubiti godine 82. Slično je završio i njegov brat Tit Flavije Sabin oko godine 85.

Klemens je, međutim, neko vrijeme uspijevao ostati u Domicijanovoj milosti. Bio je oženjen za Vespazijanovu unuku Flaviju Domicilu s kojom je imao dva sina - obojicu po imenu Tit Flavije, rođene 88. i 90. Njih dvojicu je Domicijan javno proglasio svojim nasljednicima.

Klemens je, međutim, godine 95. također postao žrtva Domicijanove paranoje, te je prema Svetoniju, uhapšen i pogubljen "bez ikakva vidljivog razloga" jer je Klemens bio "povučen i ničime se nije isticao". Kasije Dion, pak, navodi da je optužba protiv njega bila ateizam, a što je u tadašnje vrijeme podrazumijevalo "prihvaćanje jevrejskih običaja".

Na temelju tih navoda su se o Klemensu i njegovoj supruzi Flaviji Domicili kasnije stvorile jevrejske i kršćanske legende. Jevreji tvrde da se Klemens, upoznavši rabina Akivu ben Jozefa zajedno sa suprugom preobratio na judaizam, obrezao i uzeo ime Šalom. Kršćani, pak, vjeruju da ga je supruga preobratila na kršćanstvo, a neke tradicije ga čak identificiraju kao papu Klementa I. U obje verzije su Klemens i Flavija smislili plan kako da spasu Jevreje, odnosno kršćane od masovnog pokolja koji je Domicijan planirao započeti zakonom izglasanim u Senatu; Klemens, koji je tada služio kao konzul, je izvršio samoubistvo kako bi izazvao dugotrajne izbore za novog konzula i tako stvorio vrijeme za "čudo"; ono je došlo u obliku zavjere koja je likvidirala Domicijana.

Klemensa Katolička i pravoslavna crkva slave kao sveca.

• Grätz, Die, Jüdischen Proselyten im, Römerreiche, pp. 28 et seq.
• idem, Gesch. 3d ed., iv. 403
• Lebrecht, in Geiger's Jüd. Zeit. xi. 273
• Berliner, Gesch. der Juden in Rom, p. 39
• Kraus, Roma Sotterranea, p. 41, Freiburg-in-Breisgau, 1873
• Reinach, Fontes Rerum, Judaicaram, i. 195
• Prosopographia Imperii Romani, ii. 81.G. S. Kr.