Seksologija, po definiciji koju daje Opća enciklopedija JLZ, je znanost koja se bavi proučavanjem spolnosti; istražuje komponente i manifestacije ljudske spolnosti. spolni nagon, erotičnost, rad genitalnih organa, načine zadovoljavanja spolnog nagona, spolne anomalije i poremećaje spolnih funkcija.

Preteče moderne seksologije su istraživanja njemačkog psihijatra R. Krafft-Ebinga (1854-1902) te naravno učenje osnivača psihoanalize Sigmunda Freuda (1856-1939). Freudov nastavljač Wilhelm Reich (1897-1957) osobitu je pažnju posvetio izučavanju seksualne energije.

Međutim, seksologija kao posebna znanstvena disciplina nastaje poslije II. svjetskog rata, istraživanjima američkog biologa Alfreda Kinseya, koji je na temelju razgovora sa tisućama osoba objavio izvještaje Sexual Behavior in the Human Male (Spolno ponašanje ljudskog mužjaka) 1948. i Sexual Behavior in the Human Female 1953. Ti su ga izvještaji učinili zvijezdom u medijima, objektom žestokih napada branitelja tradicionalnih vrijednosti i predmetom žestokih kontroverzi.

Moralisti su ga napadali zbog toga jer je javno progovorio o tabuima, jer je jednako tretirao sve manifestacije spolnosti ne praveći razliku između "prirodnog" i "neprirodnog", dozvoljivog i zabranjenog, i također zbog toga što je seksualni užitak tretirao kao nešto što je posve normalno i poželjno i nešto oko čega se vrijedi potruditi, obrazovati i vježbati, nasuprot tradiciji kršćanske civilizacije u kojoj se seksualnost jedva tolerira, samo u braku i samo u "misionarskom" položaju. Ideja da je seksualnost jednostavno »lijepa, životna i humana« (Tordjman, 1980, sa korica) i danas mnogima izaziva nelagodu.

Stručnjaci su mu upućivali zamjerke zbog grešaka u metodologiji, statističkoj obradi i intepretaciji rezultata razgovora s ispitanicima. Međutim, njegovi se podaci i zaključci i danas obilato citiraju i koriste.

Bitni Kinseyev zaključak bio je da problemi koje većina ljudi ima u spolnim odnosima ne potiču iz organskih uzroka (kako su tvrdili fiziolozi) niti iz njihovih psihičkih problema (kako tvrde psihoanalitičari); glavni uzrok je neznanje o bitnim čimbenicima spolosti. Ljudima treba pomoći da odbace zablude i nepotrebne inhibicije, da spoznaju svoje istinske žudnje i da steknu potrebna znanja i vještine, kako bi se prevladale smetnje poput impotencije i frigidnosti, ali i da bi se povećao užitak ljudi koje inače smatramo (pa i sebe sami smatraju) posve zdravim i normalnim.

Tako seksologija, novostvorena znanstvena disciplina, ubrzo postaje i pravi prosvjetiteljski pokret, koji će se uliti u široku rijeku revolucionarnih pokreta 1960-ih godina, koja je uključila i seksualnu revoluciju. Iako su ti pokreti krajem 1960-ih utihnuli i njihove se globalne revolucionarne pretenzije raspršile, ova prosvjetiteljska orjentacija ostaje do danas bitna u pristupima terapeuta i u priručnicima za samopomoć. Takav je npr. Seksualna inteligencija, objavljen na engleskom 2001. i na hrvatskom 2004, čija je glavna misao da treba upoznati i osloboditi svoje "skriveno seksualno Ja". Pri tome nije potrebna nikakva duboka, dugotrajna i stresna psihoanaliza, nego serija praktičnih vježbi, kakve su uveli Masters i Johnson.

Ključnje figure tog razvoja su William H. Masters i Virginia Johnson, koji razvijaju svoje metode seksualne terapije te 1966. godine objavljuju svoj izvještaj. Kako piše suvremeni hrvatski sociolog Aleksandar Štulhofer, oni su izvršili svojevrsnu revoluciju i zapravo stvorili "seksualnu terapiju". Oni odbacuju isključivo psihoanalitički pristup liječenju seksualnih problema, koji je dugotrajnom psihoterapijom nastojao osvijestiti skrivene, nesvjesne uzroke poremećaja, uz pretpostavku da će problem nestati sam od sebe kada pacijent postaje svjestan tih uzroka.

Masters i Johnson pristupaju pragmatično (u skladu sa kognitivno-bihevioralnim pravcem u psihologiji), usmjerujući pažnju na terapiju a ne na dijagnozu. Usmjeruju se također redovno na par, a ne na pojedinca. Uvode seriju "domaćih zadaća", vježbi koje pomažu paru da izađe iz rutine seksualnog života unutar kojeg je problem nastao. Kroz vježbe, smanjuje se međusobni pritisak i stvara zdravija slika seksualnosti i erotskog zadovoljstva.

Kasniji pristupi u seksualnoj terapiji na raznličite načine kombiniraju psihodinamički pristup sa kognitivno-bihevioralnim, prilagođujući se uvjetima i ocjenama o tome što je uzrok problema pojedinca odnosno para; oni se pak obično više ne nazivaju "pacijenti" nego "klijenti". Seksualni terepauti kombiniraju informiranje, educiranje, konkretne vježbe i dubinske razgovore. Ako se ukaže potreba, terapija se upotpunjuje lijekovima. Takav se, kombinirani, pristup pokazao najdjelotvornijim.

• Masturbacija
• Orgazam
• Spolni odgoj
• Teologija tijela
• Seksologija u Hrvatskoj

• Košiček, Marijan: Seksualni odgoj, 1965.
• Košiček, Marijan (ur.): Spolni odgoj. Priručnik za nastavnike, Zagreb: Školska knjiga, 1973.
• Košiček, Marijan i Košiček, Tea: ABC ljubavi, 1976.
• Opća enciklopedija JLZ, 7. svezak, 1980.
• Tordjman, Gilbert i dr.: Enciklopedija seksualnog odgoja. Knjiga 4: Za 17-18 godina, Zagreb: Stvarnost, 1980.

Seksologija na Wikimedijinoj ostavi

• Aleksandar Štulhofer: Kratka povijest seksualne terapije
• Seksualno zdravlje Arhivirano 2007-08-19 na Wayback Machine-u
• neka literatura iz seksologije na hrvatskom i srpskom koja se može naći u knjižnicama