Riječ pantomima je Grčkog porjekla i znači podražavatelj ili onaj koji imitira.

Pantomima pripada scenskoj umjetnosti. Njeno sredstvo za izražavanje je u prvoj liniji čovječije tijelo. Gramatika pokreta u pantomimi je uzeta najvećim dijelom iz svakodnevnog života. Riječi, rekviziti i muzika nisu prisutni. Cilj pantomime nije razvijanje snage ili savitljivosti tijela, nego staviti tijelo pod kontrolu svjesnosti. To znači, da je pantomimicar sposoban da u svakome momentu (naprimjer dvije polovine tijela istovremeno, ali različito pokretati) svoje pokrete kroz svjesnost pobuditi.

U pantomimi razlikujemo tri vrste pokreta :

• umjetnost stava ili držanja (kroz spoljašnji, tjelesni stav i pokrete jednog karaktera, njegove osjećaje i unutrašnji stav jedne figure prikazati vidljivim)
• znakovi i pokreti iz svakodnevnog života u njenoi uveličanoj formi (mahanje, pozdravljanje, itd)
• Iluziona tehnika (objašnjenje, spor covjeka sa njegovom okolinom koja su samo čistim tjelesnim sredstvima prikazana)

Nažalost, gledajući razvoj pantomime kroz različite epohe, ne možemo naći opis koji se prenosio i razvijao sa koljena na koljeno, vec samo neke stanice, koje su nastale pod određenim okolnostima govornog ili muzičkog teatra kao jedan nijemi, tjelesno izraženi teatar. Pantomima antike i današnja, moderna pantomima se razlikuje jedna od druge. Prva forma pantomime je nastala u antičko vrijeme. U Grčkoj, glumci su igrali mitološke tematike koje su gledaocima bile poznate. Hor koji se sastojao od 30 do 40 osoba je pjevao ili komentirao glumčeve namjere na sceni. Arena je primala i do 20 000 posjetilaca, i glumci su koristili velike maske te stajali na visokim štapovima kako bi bio viđen sa velikog odstojanja. Kasnije,u starom Rimu nastaje jedna teatar forma koja u središte pažnje stavlja nijemog solistu, pantomimičara. Pantomima je u starome rimu bila jako popularna, a glumci veoma cjenjeni.

Početak 17. vijeka je druga stanica u razvoju umjetnosti pantomime. Nastala je pod sasvim drugačijim okolnostima. Nekim teatrima, zakonom nije bilo dozvoljeno da govore, dok su neki teatri imali privilegije govora.Glumci koji su igrali u tišini, kroz pokrete su tražili nove teatralne puteve i na taj način uspjevali da izbjegnu zakon privilegiranih. Talijanska Commedia dell'arte koja je sa svojim karakterima Harlekina, Columbine, Kapetana, Pantalonea i sa svojim karakter maskama imala je najveći uticaj na teatre širom Evrope. Početkom 18. vijeka, u Parizu je nastupao legendarni Jean Gaspard Deburau (Žan Gaspard Debiro) u ulozi Pierrot (Pjeroa) u Thèàtre des Funambules. Njegova figura je melanholicni, vječno zaljubljeni Pierrot sa dugim bijelim kostimom, koji u tišini podnosi bol neuzvraċene ljubavi, stajala je tada u kontrastu sa karakterima Melodrame koje su tada bile u modi.

Umjetnost pantomime je uvijek bila povezana sa govorom ili plesom. Prvi put u istoriji, se pantomima odvaja od govora, plesa i postaje samostalna umjetnost početkom 20. vijeka ali ne u teatru, nego u eksperimentalnom studiju od velikog reformiste moderne pantomime Etienne Decroux (Etien Dekrua). U Parizu, u godini 1923, Etienne Decroux je počeo (rodjen 1898) sebe, a kasnije i druge da obučava pokretima tijela na sceni. Njegov cilj nije bio reformacija pantomime, nego napraviti jednu čistu umjetnost pokreta- Mime Corporel. Decroux analizira pokrete čovječijeg tijela pod geometrijskim okolnostima. Tako nastaje Inklinacija(naklon), translacija (pomjeranje) i rotacija čovječijeg tijela kao osnova za sve predstojeće iluzorne tehnike pantomime. Pantomima dobija i svoju pedagogiku i gramatiku gemetrijskih pokreta.

Njegovi učenici su slavni Jean Louis Barrault (Žan Lui Baro) i Marcel Marceau (Marsel Marso). Marcel Marceau je kasnije Decroux-ov sistem razradio i napravio pristupačnim čitavoj teatar publici. Zahvaljujući djelovanju Marceaua na području pantomime, uspio je, da ovu umjetnost napravi svjetski poznatom.

Francuska škola razdvaja pojam “ pantomime” i “ mime.”

• Pantomima živi u tradiciji stare pantomime, tj. ona priča o svakodnevnom životu, njegove komične i tragične situacije i obraća se direktno publici. Bijela maska od Pierrot-a je često preuzeta. Izražava se putem ekstremiteta i Mimike.
• Mime želi ljudske konflikte i situacije, osjećanja i emocije bez priče, kroz scenu izraziti. Njegova vrsta “govora” je simbolična, u stilu Decroux-a, čak i abstraktna i pušta svoje tijelo da djeluje. Lice nije našminkano ili je prekriveno sa tkaninom ili sa neutralnom maskom.

• Adam Darius
• Marcel Marceau
• Etienne Decroux
• Jacques Tati
• Ladislav Fialka
• Samy Molcho
• Jean Louis Barrault

• Damir Dantes

• Mim

• Beogradski antomimicari
• Pantomima

Pantomima na Wikimedijinoj ostavi