Kamenovanje ili lapidacija je kažnjavanje kamenjem, naročito teška i sramna smrtna kazna koju su poznavali skoro svi narodi u starom vijeku (Egipćani, Perzijanci, Jevreji, Grci, Rimljani i Gali). Kamenovanjem se kažnjavalo npr. ubojstvo roditelja, izdaja domovine, prestup sakralnih propisa, preljub, itd. Krivca su obično izvodili izvan grada simbolizujući tako njegovo isključenje iz zajednice. Kamenje su bacali svi prisutni, a gomila kamenja pod kojom je krivčev leš smatrala se mjestom prokletstva. Javno kamenovanje se i danas izvršava zakonima nekih zemalja kao što su Saudijska Arabija i Sudan.

Krajem 20. i početkom 21. vijeka, kamenovanje je intenzivno korišteno u anti-iranskoj propagandi na Zapadu,^[1] što je paradoksalno jer takva metoda nema uporišta ni u šijitizmu ili u krovnom legalnom sistemu, niti je iti jedna takva kazna provedena od revolucije 1979. do danas.^[1] Iz vjerske perspektive, kamenovanje se ne pojavljuje u Kuranu već isključivo u sunitskim hadisima koje Iranci kao šijitski imamiti odbacuju i smatraju da takvi kanonski zakoni hududa nisu provedivi u praksi bez prisutnosti skrivenog 12. imama.^[2][3][4] Iako iranski ustav (uz džaferijski imamitski vjerski pravac kao službeni) dodatno priznaje sunitski hanefijski, hanbelijski, šafijski i melikijski mezheb (pravne škole)^[5] odnosno dijeli jurisdikciju nad pojedinim otočnim područjima Perzijskog zaljeva sa Šardžanskim emiratom (UAE),^[6] sukladno legalnoj centralizaciji (usvojenoj revolucijom 1979) svaku smrtnu kaznu mora odobriti Vrhovni sud koji u potpunosti regulira izvršno kazneno pravo.^[7] Ova reforma predstavljala je drastičan zaokret u odnosu na pahlavijsko doba kada su lokalni suci mogli djelovati samostalno i donositi konačne presude.^[7] Odluku da Vrhovni sud lokalnim sunitskim sudovima poništi svaku procesnu presudu kamenovanjem donio je 1981. osobno R. Homeini na prijedlog ajatolaha A.-K. Musavija Ardabilija,^[2] tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda koji je aktualizirao raspravu neposredno nakon jednog evropskog seminara gdje je kazna uzeta kao argument za kritiku islama kao nasilne religije.^[2] U februaru 2013. glasnogovornik iranskog pravosudnog odbora M.-A. Asfanani naveo je da niti jedno kamenovanje nije izvršeno u Iranu od revolucije 1979. godine,^[1] a iranski parlament istovremeno je izdao službeno priopćenje u kojem također stoji da kamenovanje nije iranska praksa i koje kritizira Zapadni svijet zbog masovne propagande oko tog pitanja.^[8] Najpoznatiji propagandni uradci u kojima se pripisuje kamenovanje Iranu su francuska knjiga La Femme Lapidée koju potpisuje monarhist F. Sahebdžam, te njena američka ekranizacija The Stoning of Soraya M.^[9]

Kamenovanje na Wikimedijinoj ostavi