Hekaton (starogrčki: Ἑκάτων; fl. oko 100. g. pne.) bio je stoički filozof. O njegovom se životu zna samo to da je rođen na otoku Rodosu i da je bio učenik filozofa Panetija.^[1] Očito je da je uživao značajan ugled među stoičkim filozofima svog vremena.

Bio je plodan pisac, ali od njegovih djela ništa nije sačuvano. Diogen Laertije spominje šest Hekatonovih spisa: O dobrima (Περὶ ἀγαθῶν, najmanje 19 knjiga), O vrlinama (Περὶ ἀρετῶν), O strastima (Περὶ παθῶν), O ciljevima (Περὶ τελῶν), O paradoksima (Περὶ παραδόξων, najmanje 13 knjiga), Izreke (Χρεῖαι).^[2] Osim toga, Ciceron spominje da je Hekaton napisao i traktat O dužnostima (latinski: De officiis), koji je posvetio Kvintu Tuberonu.^[1]

Hekatona često spominje i Seneka Mlađi u svom spisu O dobročinstvima, a citira ga i u svojim Pismima o moralu.^[3]

Prema Diogenu Laertiju, Hekaton je vrline dijelio na dvije vrste, one koje se temelje na intelektualnim principima (npr. mudrost i pravednost) i one koje nemaju takvog utemeljenja (npr. umjerenost i zdravlje i snaga koje iz nje slijede). Kao raniji stoičari Kleant i Hrizip, Hekaton je također smatrao da se vrlina moeže naučiti.

Prema Ciceronu, Hekatona su ga zanimala kazuistička pitanja, kao što je, primjerice, je li opravdano da dobar čovjek, koji je dobio novčić za koji zna da je krivotvoren, taj novčić preda drugome. U cjelini, Hekaton je sklon posmatrati osobni interes kao najbolji kriterij. To on modificira objašnjavajući da se vlastiti interes temelji na životnim odnosima; čovjeku treba novac zarad svoje djece, prijatelja i države čiji opći prosperitet ovisi o bogatstvu njegovih građana.^[1]

• Smith, William (1873). A Dictionary of Greek and Roman biography and mythology. London.