Deportacija Kalmika odnosi se na etničko čišćenje te nacije sa obala kaspijskog jezera u decembru 1943. koje je naredio sovjetski poglavar Josif Staljin kao oblik kolektivne kazne zbog navodne suradnje pojedinaca sa nacistima tijekom drugog svjetskog rata. Kalmici su jedina autothona mongolska nacija i pripadnici tibetanskog budizma u Europi. Početkom 17. stoljeća, emigirali su iz zapadne Mongolije prema obalama kaspijskog jezera.^[1] 28.12. 1943., u 6:00 ujutro, po tri oficira NKVD-a su istodobno ulazila u svaku kuću Kalmika i pročitali izjavu Vrhovnog Sovjeta, prema kojoj se svi Kalmici moraju premjestiti u Sibir jer su "izdajnici", dok se Kalmička Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika ukida. Ovu operaciju je izvršio general Ivan Serov, zamjenik Lavrentija Berije.^[2]

Kalmici su optuženi da su se pridružili nacističkim jedinicama kako bi se borili protiv Crvene armije i predavali stoku iz kolhoza njemačkoj strani. Ideju o deportaciji cijelokupne nacije Kalmika iznio je Berija, koji je nekoliko puta Staljinu govorio o "nepouzdanosti" te nacije. Kada su se tog jutra probudili, Kalmici su vidjeli da su im domovi okruženi mitraljezima, te da imaju 12 sati da pokupe sve svoje stvari.^[3] Svaki stanovnik je smatran uhićenim, te ukrcan na kamione, bez obzira radilo se se bebama, ženama ili starcima. Kamioni su ih potom odveli do obližnje željezničke stanice. Tamo su ukrcani u vagone i odvezeni na dugačak put na istok (Altaj, Krasnojarski kraj, Omsk, Novosibirsk)^[4] Upute za raseljavanje su bile sljedeće:

1. kalmičke žene, udane sa osobe druge nacionalnosti, su izuzete od deportacije
2. ruske žene, udane za Kalmike, su podložne deportaciji
3. odsutni članovi obitelji (poslovno putovanje, izlet, itd.) se moraju registrirati te su podložni deportaciji kada se pronađu^[5]

Određeno je da jedna operativac NKVD-a i dva vojnika NKVD-a moraju istodobno premjestiti tri obitelji. Prema uputama, svakoj obitelji je bilo dozvoljeno ponijeti hrane i poljoprivrednog alata, do 100 kg po članu obitelji, ali ne više od 500 kg po jednoj obitelji. Ponesena imovina 3-4 obitelji je išla na jednom kamionu, kao i žene sa djecom. Svaka kolona je morala prevoziti najmanje 2.000 osoba.^[6] Sveukupno je 10.000 vojnika poslano u Kalmikiju da deportira oko 93.000 Kalmika.^[7] Prema podacima jedne od četiri regije gdje su Kalmici premješteni - Altajski kraj - 290 od 478 osoba je umrlo tijekom putovanja od tuberkoloze, uple i distrofije.^[8] Prema procjenama, i do 1/3 cjelokupne nacije Kalmika je umrlo tijekom prisilnog raseljavanja te zime.^[9] Nakon destaljinizacije, Kalmicima je dozvoljeno vratiti se u svoju domovinu 1956.

• Sovjetske deportacije
• Operacija Čečevica
• Deportacija krimskih Tatara
• Sovjetske deportacije iz Besarabije i Sjeverne Bukovine

• Bugai, Nikolaj Feodorovič (1996). The Deportation of Peoples in: The Soviet Union. Commack, New York: Nova Publishers. ISBN 9781560723714. 
• Chetyrova, Lyubov B. (2011). „The Idea of Labor Among Deported Kalmyks: Kalmyk Resilience Through Celebration in the Gulag”. Mongolian Studies 33 (1). JSTOR 43194557. 
• Richardson, Curtis (2010). „Stalinist terror and the Kalmyks' national revival: A cultural and historical perspective”. Journal of Genocide Research 4 (3). DOI:10.1080/14623520220152005.