Timar (tur. od perz. tima: njegovanje, čuvanje ili od arap. timar: njegovanje bolesnika), u Osmanskom Carstvu feudalno leno koje je donosilo do 20.000 akči (srebrenjaka) godišnje (timar u užem smislu). Timar je davala država, tj. sultan. Davala ga je za ratne zasluge, uglavnom vojnicima ili službenicima. Najmanji je zemljišni posjed što ga je davala. Nije davan u trajno vlasništvo, nego na uporabu.^[1] Država (odnosno sultan) kao vrhovni vlasnik zemljišta davala je timare (kao i druga veća lena) uz obvezu da timarski spahija (sahibi-timar) vrši određenu vojnu službu, da na svakih 3.000 akči (u Europi i u Hrvata: aspra ili jaspra;^[2] kod Vujaklije: aspri) godišnjeg prihoda daje za rat jednog konjanika i da sam ide u rat. Spahija nije imao stvarno pravo na timar (spahiluk) i nije mogao zemlju otuđiti; od nje je dobivao samo rentu (prihode u količini i vrijednosti određenoj za taj posjed^[1]). Timar je ukinut 1834. godine. Korisnik timara nazivao se i timariot. Vlasnik timara zvao se aga.^[1]

• Opća enciklopedija JLZ (8 Š-Žva), Zagreb, 1982.
• Vladimir Anić, Ivo Goldstein: "Rječnik stranih riječi", Zagreb, 2002.
• Milan Vujaklija: "Leksikon stranih reči i izraza", Beograd, 1991.

• Timarsko-spahijski sustav