Žbuka (inkarat, malter, mort) građevni je materijal, smjesa vode, gašenog vapna i pijeska ili drugog agregata i vezivnog sredstva (mort) kojom se prekrivaju zidovi i stropovi kako bi se nakon njezina očvrsnuća postigla ravna površina.
Neke se vrste žbuka udomaćeno nazivaju njihovima trgovačkim nazivim, npr. hirofa, terabona.

Žbukin sastojak gašeno vapno reagira s ugljikovim(IV) oksidom iz zraka i postupno otvrdne jer nastaje netopljiv kalcijev karbonat.

U osnovi se, iako je sastavljena od istog materijala (pijesaka, cementa, vapna i/ili tucanika) razlikuje mort za zidanje i mort za žbukanje. Razlikuju se u količini i omjeru sastojaka.

Žbuka se obično nanosi strojno (sve rjeđe ručno) u dva do tri sloja, pri čem je donja ili gruba žbuka debljine 1,5 cm podloga za gornju ili finu žbuku.
U slučaju nejednolike povšine zida polaže se na rabic pletivo, trstiku, bbakulu, itd.
Prema sastavu morta žbuka može biti vapnena, sadrena, sadreno-vapnena, cementna, cementno-vapnena (produljena), plemenita, kamena, plastiča, termoizolacijska (s lakim agregatom, npr. zrncima plovučca, ekspandiranoga polistirena), itd., a prema izgledu i površinski glatka vapnena, sadrena ili cementna, ličena hrapava, oštra, gruba, štrcana, strugana, sgraffito, sadreni štuk, umjetni mramor, itd.

Žbukanje ima višestruku namjenu. U tehničkom smislu, žbukom se omogućuje bojenje zida ili lijepljenje tapeta, zaštičuju se zid i pročelje od atmosferilija, oštećenja i vlage, a poboljšavaju se akustična i toplinska svojstva zida. U higijenskom smislu, zatvara se nepravilnost reška i spojeva, omogućuje lakše čišćenje i održavanje zida, te sprečava uvlačenje kukaca; u estetskom smislu, oblikuje se zidna ili stropna ploha u skladu s arhitektonskim izrazom građevine.

• Tehnički leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža; glavni urednik: Zvonimir Jakobović. Tiskanje dovršeno 21. prosinca 2007.g., Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 653717. ISBN 978-953-268-004-1, str. 1013.