Karađoz
UNESCO – Nematerijalna svjetska baština
Turska
Regija:	Europa i Sjeverna Amerika, Azija i Pacifik
Godina upisa:	2009.
Ugroženost:	-
Poveznica:	UNESCO:00180

Karađoz (turski: Karagöz, što znači „crno oko“) je oblik kazališta sjena u Turskoj u kojoj su likovi, poznati kao tasvirs izrađenih od devine ili volovske kože u obliku ljudi ili stvari, a koje se drže na šipkama ispred izvora svjetla tako da bacaju svoje sjene na zaslonu od pamuka. Lutkama upravlja samo jedan vodeći umjetnik, Hayali, a može imati jednog ili više šegrta pomoćnika koji uče zanat i pomažu napraviti tasvirse i prate akciju s glazbom. Ove vrsta kazališta je bila veoma popularna u vrijeme Osmanskog carstva i naširoko se izvodila u kavanama, vrtovima i javnim trgovima, pogotovo tijekom svetog mjeseca Ramazana, kao i tijekom blagdana obrezivanja. Karađoz se danas danas uglavnom izvodi u dvoranama, školama i centrima u većim gradovima gdje još uvijek privlači veliku publiku, iako su uglavnom pojednostavljene za djecu. Ovo tradicionalno kazalište jača osjećaj kulturnog identiteta i povezuje ljude kroz zabavu, zbog čega je upisano na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine u Europi 2009. godine.^[1]

Tema kazališnih komada se temelji na kontrastu između dva glavna lika: Karađoz simbolizira nepismenog čovjeka iz naroda, dok Hadživat (tur. Hacivat, što je složenica od Hacı İvaz, tj. „Ivaz hadžija”) pripada obrazovanoj klasi koja koristi književni i poetski jezik. Karađozova duhovita naivnost uvek pobijedi Hadživatovu učenost, premda svi njegovi poslovni planovi propadnu.

Postoji legenda kako su Karađoz i Hadživat dva zidara koja su radila na izgradnji džamije u Bursi u prvoj polovici 14. stoljeća. Njihovi verbalni dueli su veselili ostale radnike, ali su usporavali rad. Zbog toga su pogubljeni, ali su ovjekovječeni u narodnim pričama.^[2]

Predstava započinje s projekcijom uvodnog lika koji predstavlja prizor i daje nagovijestiti temu drame, prije nego što nestane s prodornim zvukom zviždaljke ustupajući glavnoj izvedbi koja može uključivati pjevanje, glazbu tamburina, poeziju, mitove, jezične dosjetke i zagonetke. Predstave obiluju igrama riječi i imitacijama regionalnih naglasaka.^[1]

Kazališne predstave o Karađozu i Hadživatu tipično imaju 4 dijela. U prvom (Mukaddime) Hadživat poziva svoga prijatelja Karađoza, koji se na kraju pojavljuje. Drugi dio (Muhavere) je dijalog među njima, dok se u trećem dijelu (Fasil) stvara zaplet. Najzad, u četvrtom dijelu (Bitiş), dolazi do kratke prepirke između Karađoza i Hadživata koja redovito završava tako što Hadživat viče na Karađoza da je sve upropastio, tj. „doveo do krajnjeg zastora”. Karađoz odgovara frazom: „Neka mi bude oprošteno“.

Pored glavnih likova, Karađoza i Hacivata, može se naći i niz drugih likova, kao što su kabaretska pjevačica Kantocu i iluzionist-akrobat Hokkabaz, ali i pijanica, ovisnik o opijumu, ekscentrični patuljak, škrtac, namiguša i drugi. Pojavljuju se i stranci u tipiziranim ulogama: crna sluškinja, albanski stražar, grčki doktor, židovski zlatar, i dr.

Ova vrsta kazališta je postala popularna među Armencima, Albancima, Arapima, ali i u Grčkoj pod imenom Karađozis.

• Cevdet Kudret, Karagöz, İstanbul: Yapı Kredi Yayınları 119., Sanat, 2111., 2004. ISBN 975-08-0862-2

• Traditional Turkish Shadow Theatre Karagoz (engl.)

v • u Svjetska baština u Turskoj Europa Kulturna baština (2) Povijesni dijelovi Istanbula: Konstantinov hipodrom, Aja Sofija, Aja Irena, Cisterna Bazilike, Crkva Hora, Teodozijeve zidine, džamije Ahmedija, Sulejmanija, Šehzada, Jeni, i palača Topkapi Saraj (1985.) • Džamija Selimija i njezin društveni kompleks (2011.) Azija Kulturna baština (17) Afrodizija (2017.) • Arheološki lokalitet Ani (2016.) • Bursa i Cumalıkızık: rođenje Osmanskog carstva (2014.) • Çatal Höyük (2012.) • Velika džamija i bolnica u Divriğiju (1985.) • Diyarbakır utvrda i kulturni krajolik Hevsel vrtova (2015.) • Efez (2015.) • Göbekli Tepe (2018.) • Ruševine Hattuše (1986.) • Ruševine Ksantosa s Letinim svetištem Letoon (1988.) • Monumentalne grobnice u brdima Nemruta (1987.) • Pergam i njegov višeslojni kulturni krajolik (2014.) • Povijesno središte Safranbolua (1994.) • Troja (1998.) ● Arheološki lokalitet Arslantepe (2021.) • Gordion (2023.) Mješovita baština (2) Nacionalni park Göreme i spomenici u stijenama Kapadocije (1985.) • Antički grad Hierapolis s terasama Pamukkale (1988.) Nematerijalna svjetska baština (20) Tradicija Âşıklık (2009.) • Çini, tradicijska vještina proizvodnje glazura u keramici (2016.) • Ebru, turska umjetnost mramora (2014.) • Hıderles (Ederlezi), proslava Jurjeva, tj. proljeća1) (2017.) • Proizvodnja plošnog kruha poznatog kao lavaš, katirma, jupka ili jufka2) (2016.) • Kazalište sjena Karađoz (2009.) • Keşkek (2011.) • Kırkpınar ili hrvački festival (2010.) • Umjetnost javnog pripovjedanja Meddah (2008.) • Festival Mesir Macunu (2012.) • Ceremonija Mevlevi Sema (2008.) • Proslava nove godine Novruz3) (2008.) • Semah, ritual Alevi-Bektaşi vjernika (2010.) • Tradicijski Sohbet skupovi (2010.) • Kultura i tradicija turske kave (2013.) • Zviždući jezik* (2017.) • Dede Korkut (s Azerbajdžanom i Kazahstanom) (2018.) • Tradicionalno tursko streličarstvo (2019.) • Tradicionalna strateška igra: Togyzqumalaq, Toguz Korgool, Mangala / Göçürme (s Kazahstanom i Kirgistanom) (2020.) • Umjetnost minijature (s Azerbajdžanom, Iranom i Uzbekistanom) (2020.) 1) S Makedonijom 2) S drugim državama (Azerbajdžan, Iran, Kazahstan i Kirgistan) 3) Slavi se u još desetak država sa značajnim udjelom iranskog stanovništva.  * Svjetska baština u opasnosti