Grčki ili Pontski genocid naziv je za sustavno raseljavanje, masovna ubojstva, progone i pokolje kršćanskog grčkog stanovništva u njegovoj pradomovini Anatoliji tijekom Prvog svjetskog rata i poraća (do 1922.)^[1] od ruke Osmanskog Carstva i njegove pravne nasljednice Turske u sklopu tada raširene ideologije panturkizma. Uz pokolje i nasilna raseljavanja, osmanske i turske vlasti provodile su i uništenje kulturno-povijesnog naslijeđa i baštine Pontskih i Kapadocijskih Grka te rušenje pravoslavnih crkvi i manastira.^[2]

Procjene broja ubijenih Grka kreću se od 289 do 750 000, uz 750 000 nasilno raseljenih.^[3] Prema Rudolphu Rummelu, koji je uspoređivao različite procjene, ubijeno je 648 000 Grka, od čega 264 000 za vrijeme Prvog svjetskog rata.^[4] Prema istraživanjima skupine armenskih istraživača broj ubijenih u genocidu mogao je iznositi i do 900 000,^[5] dok grčka vlada i Grčka pravoslavna crkva navode brojku od milijun žrtava genocida.^[6] Različite procjene navode brojke između 300 i 360 000 žrtava genocida, uz još barem toliko raseljenih.^[7]

Nakon što je Turska odbila potpisati Mirovni ugovor u Sèvresu prema kojem su progoni i ubojstva (Pontskih) Grka prozvani terorističkim činom, Mirom u Lausanni, mnogo povoljnijim za Tursku, pomilovani su svi naglodavci i izvršitelji progona uz uvjet razmjene ratnih zarobljenika s obje strane (Proglas o pomilovanju ne spominje progone, ubojstva ili pokušaj genocida). Time su propala sva nastojanja za priznanjem genocida na međunarodnoj razini.

Grčko-turska razmjena stanovništva i ratnih zarobljenika 1923. ishodovala je u gotovo potpunom etničkom čišćenju grčke zajednice na tlu Turske. Prema grčkom popisu 1928. u Grčku je prebjeglo oko 1,14 milijuna "Osmanskih Grka".^[8] S druge strane, ne postoje popisi ili statistike vezane uz (Pontske) Grke izbjegle prema Sovjetskom Savezu (današnjoj Rusiji), uglavnom iz okolice Trabzona, jednog od okupljališta grčke manjine u Turskoj.