Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima.Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica.

Dževad Karahasan (Duvno, 25. siječnja 1953. – Graz, 19. svibnja 2023.^[1]) bio je bosanskohercegovački književnik, dramatičar, esejist, romanopisac.

U rodnom Duvnu je završio osnovno i gimnazijsko školovanje. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, studij komparativne književnosti i teatrologije, a u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, branio je doktorski rad. Dugi niz godina sudjelovao je u uređivanju sarajevske revije kao urednik za kulturna pitanja Odjek, te dramaturg u Zeničkom narodnom kazalištu.^[2]

Od 1986. do 1993. Karahasan je bio docent za dramaturgiju i povijest drame na Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje je vršio i dužnost dekana. Bio je glavni urednik časopisa za teoriju i kritiku umjetnosti Izraz u Sarajevu. Od 1993. nakon odlaska iz Sarajeva zbog rata u BiH-a, živi u Grazu. Od 1994. do 1995. bio je gostujući jprofesor na Sveučilištu u Salzburgu, 2001. u Innsbrucku, a u Berlinu od 2009. do 2010.^{[nedostaje izvor]}

Od 1993. radio je kao dramaturg za kazalište ARBOS – Gesellschaft für Musik und Theater. Pisao je drame, romane, pripovijetke, eseje, povijest i kritiku kazališta i sudjelovao je kao kazališni redatelj.^{[nedostaje izvor]}

Odlike su Karahasanova djela modernističke i inovativne pripovijedne tehnike u kojima se miješaju žanrovske karakteristike, esejizacija i dramatizacija proze, kao i bogatstvo jezika. Iako prvenstveno, po vlastitom izboru i angažmanu dramski pisac, Karahasan je ostvario najjače prodore u narativnoj i esejističko-memoarskoj prozi. Cijenjen i uspješan dramski autor, prije svega u zemljama njemačkog govornog područja, ovaj pisac, po mišljenju mnogih, dijeli u tom aspektu sudbinu jednoga od svojih uzora, Miroslava Krleže: kao i hrvatski pisac, i bošnjački pisac je fasciniran kazalištem, za koje je napisao veći broj priznatih drama, no njegova najsnažnija djela su ipak, vjerojatno, romani i esejistička memoaristika.^{[nedostaje izvor]}

• Kazalište i kritika, "Svjetlost", Sarajevo, 1980.
• Kraljevske legende, "Veselin Masleša", Sarajevo, 1980.
• Kralju ipak ne sviđa se gluma, Sarajevo, 1983.
• Strašno je vani, Sarajevo, 1984.
• O jeziku i strahu, Sarajevo, 1987.
• Model u dramaturgiji, Omladinski centar Zagreb, Zagreb, 1988.
• Istočni diwan, "Svjetlost", Sarajevo, 1989.
  • Východný díwán, "Kalligram", Bratislava, 2007.
• Misionari, "Svjetlost", Sarajevo, 1989.
• Stidna žitija, "Bratstvo-Jedinstvo", Novi Sad, 1989.
• Stid nedjeljom, "August Cesarec", Zagreb, 1991.
• Kuća za umorne, "August Cesarec", Zagreb, 1993.
• Dnevnik selidbe, "Duriex", Zagreb, 1993.
  • Loučení se Sarajevem, "Mladá fronta", Prag, 1995.
• Al-Mukaffa, ARBOS, Klagenfurt-Salzburg-Beč, 1994.
• Povučeni anđeo, ARBOS, Klagenfurt-Salzburg-Beč, 1995.
• Šahrijarov prsten, "Bosanska riječ", Sarajevo, 1996.
• Koncert ptica, ARBOS, Beč, 1997.
• Forme teatra kao artikulirana forma života (Herbert Gantschacher), Beč, 2000.
• Noćno vijeće, "Profil internacional", Zagreb, 2005.
• Gozba, ARBOS, Villach-Hradec-Salzburg, 2005.
• Dževad Karahasan - sabrana djela (Istočni diwan, Šahrijarov prsten, Sara i Serafina, Noćno vijeće), "Dobra knjiga", Sarajevo, 2007.
• Izvještaji iz tamnog vilajeta, "Dobra knjiga", Sarajevo, 2007.
• Sjeme smrti, Sarajevo, 2012.
• Što pepeo priča, Sarajevo, 2016.

• 1981. Nagrada "Veselin Masleša", Sarajevo;
• 1990. Jugoslovenska nagrada za roman, Sisak;
• 1991. Književna nagrada franjevačke provincije Bosna Srebrena;
• 1994. Nagrada "Bruno Kreisky" za političku knjigu, Beč;
• 1996. Europska nagrada za esej "Charles Veillon", Pariz;
• 1996. Nagrada "Stadtschreiber von Graz";
• 1999. Nagrada Herder, Beč;
• 2004. Književna nagrada za europsko razumijevanje, Leipzig;
• 2010. Slovenska Nagrada Vilenica, Vilenica;
• 2012. Počasna nagrada Heinrich Heine, Düsseldorf;
• 2012. Goethe medalja, Goethe instituta, Düsseldorf;
• 2020. Goetheova nagrada, Frankfurt;