Bora Ćosić (Zagreb, 5. travnja 1932.) je srpski i hrvatski romanopisac, esejist i prevoditelj.

Bora Ćosić rodio se u Zagrebu 1932. godine od oca Luke i majke Desanke rođ. Mioković.^[1] Godine 1937. s obitelji seli u Beograd gdje nastavlja školovanje i gdje je završio Prvu mušku gimnaziju. Upisao je, 1950. godine, čistu filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu gdje završava sve ispite, ali nije nikada diplomirao.^[1] Surađivao je u brojnim listovima i književnim časopisima. Godine 1952. bio je urednikom lista Mlada kultura a od 1962. do 1963. godine surađuje u književnom časopisu Danas.^[1] U ranoj mladosti prevodio je pjesnike ruskog futurizma, Majakovskog i Khlebnikova, pisao je i filmske dijaloge^[2] a godine 1969. adaptirao je tekst za prvu postavku mjuzikla Kosa u Ateljeu 212.^[3]

Spisateljsku karijeru započinje romanom Kuća lopova iz 1956. godine te zatim objavljuje knjige eseja Vidljivi i nevidljivi čovek, 1962., Sodoma i Gomora, 1963. godine. Autor je kultnog romana novije srpske proze, Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji, 1969., središtenom u ratnom i poratnom Beogradu, djelu u kojem ironijskim diskursom razara sve ideološke obrasce sankrosanktne u onodobnoj Jugoslaviji. Ćosić je istodobno nasljednik srednjoeuropske prozne tradicije intelektualiziranoga esejizma (stoga nije neobično njegovo poigravanje s formama: obavio je Musilov notes, neke vrste hommage Musilu u knjizi preobrazbe u kojoj je autor postao piscem iz naslova), kao i jedan od posljednjih intelektualaca koji se emocionalno iskreno identificirao s jugoslavenskom himerom, s mješavinom elegičnosti i mučnoga propitivanja nakon njena raspada. Obje struje su se udružile u bujnim i krajnje nekonvencionalnim romanima o Krleži, Poslovi/sumnje/snovi Miroslava Krleže, 1983., i Doktor Krleža, 1988., u kojima Ćosić, u kvaziautobiografskom pristupu poigravanja s identitetom i virtualnim stvarnostima, na besprijekornome hrvatskom književnom jeziku i virtuozno imitirajući Krležin stil problematizira ideološke, estetske, etičke i svjetonazorske mijene hrvatskoga autora i protimbe srednje i jugoistočne Europe.

Raspad Jugoslavije odveo je pisca u dragovoljno izgnanstvo (najčešće boravi u Rovinju i Berlinu, dok objavljuje u Hrvatskoj).^[4] Taj je dio njegova stvaralaštva obilježen uglavnom esejističkim uradcima, među kojima se ističu Dnevnik apatrida, 1993., (opet jedno poigravanje s fiktivnim identitetom preko kojega Ćosić izriče stavove o suvremenoj političkodruštvenoj zbilji), Dobra vladavina (i psihopatologija njenog svakodnjevlja), 1995., te Carinska deklaracija, 2000., poluautobiografski tekst natopljen promišljanjima o propalim jugobalkanskim pokusima i autorovim pomiješanim osjećajima prema toj tvorevini. Napisao je oko 50 knjiga, izdatih u Srbiji, Hrvatskoj i Njemačkoj.^[5] Potpisnik je Deklaracije o zajedničkom jeziku, u kojoj se tvrdi da se u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori govore nacionalne standardne varijante zajedničkog policentričnog standardnog jezika.^[6][7]

• 1969.: NIN-ova nagrada, za roman Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji.
• 2002.: Nagrada za Europsko razumijevanje,^[8] za autobiografski esej Carinska deklaracija.
• 2008.: Nagrada Albatros Zaklade Guntera Grassa.^[9]
• 2001.: Nagrada Stefana Heyma.^[10]

Nepotpun popis djela:

• Kuća lopova, 1956.
• Vidljivi i nevidljivi čovek, 1962.
• Sodoma i Gomora, 1963.
• Priče o zanatima, 1966.
• Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji, 1969.
• Tutori, 1978.
• Poslovi/sumnje/snovi Miroslava Krleže, 1983.
• Doktor Krleža, 1988.
• Dnevnik apatrida, 1993.
• Dobra vladavina (i psihopatalogija njenog svakodnevlja), 1995.
• Carinska deklaracija, 2000.
• Pogled maloumnog, 2001.
• Tkanje, 2001.
• Nulta zemlja, 2002.
• Irenina soba, (poezija), 2002.
• Izgnanici, 2005.
• Consul u Beogradu, 2007.
• Put na Aljasku, 2008.
• Zapadno od raja, 2009.
• Kratko detinjstvo u Agramu, 2011.
• Doručak kod Majestica, 2011.