Sinteza (starogrč. σύνθεσις, sintesis - sastavljanje, povezivanje) označava pojam sumiranja (povezivanja) dva ili više elementa (sastavna dijela) u neku novu jedinicu. Pojam je u prirodne nauke uveo Hermann Kolbe 1845. godine.^[1] Često se pojmom sinteza označava sam proizvod, tj. rezultat sintetičkih aktivnosti. Sinteza je nerazdvojivo povezana sa suprotnim procesom analize. U prirodnim naukama, sinteza se ograničava na materiju (npr. u hemiji hemijskom sintezom nastaju novi spojevi), dok je u društvenim naukama sinteza apstraktni proces (npr. povezivanje pojmova u novu metaforu, kao što je zub vremena), kao i pojam u tehnici (npr. sintetiziranje glasa ili zvuka). Filozofija pod sintezom podrazumijeva sastavljanje neke nove teorije ili doktrine nakon što se izvrši dijalektika (odmjeravanje za i protiv). Sa stajališta teorije znanja, sinteza predstavlja nužan korak manifestacije kognitivne aktivnosti svijesti.

Nakon što proces analize završi, dobijaju se određena saznanja o temi odnosno predmetu proučavanja kao i dijelovi iz kojeg je on sastavljen. Sintezom se taj proces vraća unazad, te se njome pokušava nanovo spojiti elementi koji su dobijeni u procesu analize, čime se nastoji dobiti i sastaviti nova cjelina. Dijalektski, sinteza podiže sastavne elemente (jedinice) na nivo općenitog, konkretnog na apstraktnog, sumira sve mnogostrukosti u jednu jedinicu. Time se iz elementarnih pojmova dolazi do kompleksnih. U evropskoj historiji filozofije, prve naznake odvijanja procesa sinteze nalaze se u Platonovim djelima kao rezultat sokratovskih razgovora.