Rečenica je skup riječi kojim prenosimo neku obavijest, informaciju. Rečenica je osnovna obavijesna (komunikacijska) jedinica. Njeni glavni dijelovi su subjekat i predikat. Rečenice se po značenju dijele na upitne, uzvične i izjavne. Po sastavu se dijele na: proste, proširene i složene.

Rečenica kojom kažemo da nešto jest ili nije naziva se izjavna rečenica. Na njenom kraju obično dolazi tačka.

Djevojčica bere cvijeće na livadi.
Vrijedni dječak Samir piše zadaću.
Mi sutra idemo na izlet.

Rečenica kojom se nešto pita zove se upitna rečenica. Na njen kraj stavlja se upitnik.

Hoćeš li s nama danas u grad?
Možeš li mi posuditi olovku?
Gdje je moja lopta?

Rečenica kojom se dodatno naglašava sadržaj ili emocionalni odnos prema sadržaju (odobravanje, čuđenje, nezadovoljstvo, radost, ljutnja itd.) zove se usklična (uzvična) rečenica. Na njen kraj stavlja se uskličnik.

Ura, pobijedili smo!
Joj, past će mi dijete s krova!
Kako sam se prestrašila!

Rečenice koje imaju samo subjekat i predikat jesu proste rečenice.

Pas laje.
Kiša pada.
Cvijet miriše.

Rečenice koje osim subjekta i predikata imaju barem jedan dodatak koji stoji uz subjekat ili predikat jesu proširene rečenice.

Ljut pas ljutito laje u vrtu.
Dosadna kiša umorno pada nad Sarajevom.
Crven cvijet miriše po poljanama.

Složene rečenice jesu one koje imaju barem dva predikata. Dijele se na nezavisno složene i zavisno složene. Nezavisno složene nastaju nizanjem i sklapanjem, a zavisno složene uvrštavanjem.

1. Sastavne (kopulativne) rečenice
Veznici: i, pa, te, ni, niti

2. Rastavne (disjunktivne) rečenice
Veznik: ili, bilo (volja)

3. Suprotne (adverzativne) rečenice
Veznici: a, ali, nego, već, samo, kad

4. Isključne rečenice
Veznici: samo, samo što, tek, tek što, jedino, jedino što, osim, osim što (van, do, nego)

5. Zaključne:
Veznici: dakle, zato, stoga, pa, s obzirom na to

Rečenični niz takva je nezavisnosložena rečenica u kojoj se rečenice nižu bez veznika:
Otišao je u pozorište, pogledao predstavu, vratio se veseo.

Zavisnosložene rečenice jesu one u kojima je jedna (su)rečenica uvrštena u gramatičko ustrojstvo druge (su)rečenice. Ona rečenica u čije se gramatičko ustrojstvo uvrštava druga rečenica zove se glavna rečenica, a ona koja se uvrštava i koja ovisi o glavnoj zove se zavisna rečenica (klauza).

Prema mjestu uvrštavanja, zavisna rečenica može biti:

1. Predikatska – uvrštava se u glavnu rečenicu na mjesto predikata i prema njoj se odnosi kao imenski predikat prema svome subjektu.
2. Subjekatska – uvrštava se u glavnu rečenicu na mjesto subjekta i odnosi se prema njoj kao subjekat prema svom predikatu.
3. Objekatska – uvrštava se u glavnu rečenicu na mjesto objekta i prema njoj se odnosi kao objekat prema svome glagolu.
4. Adverbijalna (priložne)- uvrštava se u glavnu rečenicu na mjesto priloške oznake i odnosi se prema njoj kao priloška oznaka prema svom predikatu.
5. Atributska – uvrštava se u glavnu rečenicu na mjesto atributa i odnosi se prema njoj kao atribut prema svojoj imenici ili zamjenici.

Adverbijalne rečenice mogu se dodatno podijeliti s obzirom na službu koju imaju u odnosu na glavnu rečenicu. Adverbijalna rečenica može se uvrstiti u glavnu na mjesto priloških oznaka vremena, mjesta, načina, namjere, uzroka, pogodbe, posljedice, dopuštanja. Prema tome, adverbijalna rečenica može biti:

1. vremenska
2. mjesna
3. načinska
4. namjerna
5. uzročna
6. pogodbena
7. posljedična
8. dopusna