Tuđice, posvojenice, posuđenice ili onomizmi su strane riječi koje su donekle prilagođene jeziku govornog primatelja, pri čemu imaju i neka obilježja izvornoga jezika koja su nesvojstvena domaćem standardnom jeziku. Prema stepenu integracije u jezički sistem primatelja, posuđenice mogu biti tuđice, prilagođenice i usvojenice ili posvojenice.^[1]

U domaći jezik su najslabije uklopljene tuđice, dok su posvojenice u njemu sasvim smisleno uklopljene. Riječ koja se preuzima označava se kao model, a njegova prilagođenica primateljskom jeziku naziva se replika. Prelaskom modela u repliku javljaju se određene prilagodbe na pravopisnoj, fonološkoj, morfološkoj i semantičkoj razini. Tuđice su obično adaptirane samo na pravopisnoj razini i ostaju kao kompromisne replike.^[2][3]

Tuđice su, prema tome, pravopisno prilagođene bosanskom glasovnom sistemu, ali zadržavaju neka svojstva izvornoga jezika koja su nesvojstvena primatelju, kao na primjer Markale od njemačkog Markt Halle ili softver prema engleskome software (ovdje suglasnička grupa ftv).

Posuđenica ima obilježja tuđice kada zadržava neko neprilagođeno glasovno svojstvo (npr. u bosanskom: cl, bl, dl, gl, kl, st, jl, js, jn, ft, jm i sl., na kraju riječi: bicikl, dubl, bajt, fajl, lift, špiglo, šmirgl – ili dvoglasi: auspuh, hauba, nautika ili kada ima tuđe akcentsko mjesto, kao npr. naglasak na posljednjem slogu u riječima: bifê, sakô, trikô. U prilagođenom obliku te riječi se u bosanskom izgovaraju: bìfē, sàkō. trikō. Isto tako i kada se uklanja jer se ne uklapa u sistem domaćeg jezika, kao na primjer u bosanskom: roza, lila, drap, fajn.

• Turcizam
• Germanizam
• Anglizam
• Hungarizam