Polarna svjetlost (aurora borealis i aurora australis) spada među najljepše prizore koji se mogu vidjeti u prirodi. Kad se ona pojavi, često se na nebu čuje prasak, a veliki, sjajni luk koji je neprestano u pokretu, osvijetli noć. Blistavi zraci svjetlosti ponekad se rašire poput lepeze, nekad zasvijetle kao jaki reflektori ili se iznenada počnu pomjerati gore-dolje.

Dalje prema sjeveru, tj. prema višim geografskim širinama i bliže polu polarna svjetlost često izgleda kao velika plamena zavjesa koja visi s neba i njiše se lijevo-desno, dok po njenim pokretnim naborima trepere narandžasti, zeleni i plavi plamenovi.

Aurora Borealis svoj najveći sjaj ne dostiže iznad Sjevernog pola, već se najbolje vidi oko Hudsonovog zaljeva u Kanadi, u sjevernoj Škotskoj te u južnoj Norveškoj i Švedskoj.

Prema naučnim mjerenjima, ta se igra svjetlosti dešava na visinama od 80 do 160 kilometara iznad Zemlje, a nastaje kao posljedica električnih pražnjenja razrijeđene gornje atmosfere.

Polarnu svjetlost stvara Sunčev vjetar koji usijane čestice plazme s površine Sunca izbacuje u svemir. Te čestice potom privlači Zemljino magnetsko polje, koje je najjače na Sjevernom i Južnom polu, a one na kraju ostaju 'zaglavljene' u ionosferi, odnosno onom dijelu atmosfere koji se proteže od 60 do 600 kilometara od Zemljine površine. Svjetlo titra na nebu kao da je živo i vidljivo je samo u području Arktičkog i Antarktičkog kruga. Najčešće je zeleno polarno svjetlo, dok je crveno najrjeđe.

• E škola Arhivirano 20. 7. 2006. na Wayback Machine
• Multidisciplinarni projekat SVJETLOST
• Fotografije i izvještaji iz Rusije
• Historija zvukova Aurore

Commons ima datoteke na temu: Polarna svjetlost