Histologija
1 predmetno staklo,
2 - pokrovno stakalce ,
3 - obojeni isječak tkiva između 1 i 2
Histologija (grč. ἱστός – histos = tkivo + Λόγος – logos = nauka, učenje) je biološka nauka o tkivima, koja ima veoma značajnu primjenu u medicini. U širem smislu, histologija uključuje mikroskopsku anatomiju, ogranak anatomije. Sljedstveno tome, patohistologija je nauka patološkim promjena tkiva.[1][2][3]
Primjena histološke analize
[uredi | uredi izvor]Uzorci tkiva se ispituju na dvije osnovne razine presjeka, tj. preparata za mikroskopsku analizu. U tu svrhu, za snalizu pod svjetlosnim mikroskopom pripremaju se obojene sekcije tkiva mikrometarske debljine. Međutim, za pretrage pod elektronskim mikroskopom neophodni su mnogo tanji sekcije, obično oko 0,01-0,5 mikrona.[4]
Histološka ispitivanja u medicini služe za nekoliko svrhe, kao su primjerice:
- rano otkrivanje tumora (npr. čira na biopsiji)
- klasifikacija tumora (benigni / maligni),
- otkrivanje metaboličkih poremećaja i
- parazitskih, bakterijskih, upalnih bolesti,
- pomoć u izboru terapije i još mnogo toga.
U ovakve pretrage uključuju se i odgovarajući podaci morfološke dijagnoze, jer se konačni nalaz kreira na osnovu izgleda i ponašanja pri bojenju tkivnih struktura.
Opća i medicinska histologija, osobito histopatologija obično uključuju metode ispitivanja slijedećih struktura kao što su:
- epitelno tkivo,
- vezivno tkivo,
- masno tkivo,
- hrskavica,
- kosti,
- nervno tkivo,
- mišićno i ostala tkiva.
Specijalna histologija obuhvata i topografsku histologiju (po tjelesnim regijama) tijela, histofiziku, histohemiju i histofiziologiju.[5]
Izvori materijala za histološke pretrage su:
- kirurški uzorci (npr. želuca, crijeva, bubrega), uzorke
- ekscizija (npr. mladež, tetiva, cista) i
- biopsija (npr. želuca, debelog crijeva, dojke, biopsija ostalih tkiva).
Uz pomoć moderne tehnologije, histološka dijagnozu može se kreirati već posmatranjem sitnih komadića tkiva (1–2 mm). Ovi mikro-invazivni metodi su nježno-bezbolni za pacijenta pa se takvi pregledi često obavljaju.
Historija
[uredi | uredi izvor]Počeci histologije
[uredi | uredi izvor]Kao osnivač histologiju smatra se Xavier Bichat (1771.-1802.), koji je, bez mikroskopa, u ljudskom tijelu je opisao 21 vrstu tkiva. Pojava prvih patohistoloških analizea se pripisuje Johannesu Mülleru (1801.-1858.), koji je 1838. objavio knjigu o karakteristikama, prirodi i strukturi raka. Kao otac patohistološke analize označen je Rudolf Virchow (1821.-1902.).
Termin histologija je, 1819. godine, uveo od anatom Franz Josef Carl Mayer (1787.-1865.), definisan i kao grana pregledne anatomije. pregledane. Od 1830., pod impresijom Vincenta Jaquesa Louisa Chevaliera (1770.-1841.) i njegovog sina Charlesa Louisa Chevaliera (1804-1859.), izraz mikrotom je uveden za opremu za parčanje tkiva. Ta firma je, od 1765., u Parizu, proizvodila naučne instrumente.
Razvoj tehnike bojenja
[uredi | uredi izvor]Malpighi (1628.-1694) je među prvima, pomoću mikroskopa proučavao organe i biljaka i životinja. Henri-Louis Duhamel du Monceau (1700.-1782.) je utvrdio da se životinjske kosti mogu bojiti biljnom bojom vrste Rubia tinctorum. Christian Gottfried Ehrenberg (1838.) koristi karmin za bojenje i mikroskopsko posmatranja protista (tada zvanih infuzorije). Heinrich Göppert i Ferdinand Cohn (1849.) putem bojila uočio protoplazmatska kretanja u biljnim ćelijama. Histološke tehnike bojenja je, oko 1855. , razvio anatom Joseph von Gerlach. On je opisao bojenje jedara u životinjskim ćelijama, pomoći karmina.
Heinrich Wilhelm Waldeyer koristi (1863.) ekstrakt „krvavog drveta“ (Haematoxylum campechianum) za proizvodnju hematoksilina za bojenje nervnih ćelija. Još jedan važan korak naprijed u ovoj oblasti je bila i upotreba anilinskog bojenja po Paulu Ehrlichu, koji je usavšavao te mogućnosti u periodu od 1879. do 1894. Godine.
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 1, Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-686-8.
- ^ Mader S. S. (2000): Human biology. McGraw-Hill, New York, ISBN 0-07-290584-0; ISBN 0-07-117940-2.
- ^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.
- ^ http://www.open.edu/openlearn/science-maths-technology/science/biology/introduction-histology/content-section-0 Arhivirano 16. 12. 2015. na Wayback Machine.
- ^ Kuehnel W. (2003): Color atlas of cytology, histology, and microscopic anatomy. Georg Thieme Verlag, Stuttgart, Thieme New York, ISBN 3-13-562404-8 (GTV); ISBN 1-58890-175-0 (TNY).
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]
| Sisari |  | |
|---|---|---|
| Ostali kičmenjaci | ||
| Beskičmenjaci | ||
| Biljke | ||
| Discipline |
| |
| Ostale teme | ||
Text is available under the CC BY-SA 4.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.
