Harač je vrsta poreza korištena u Osmanlijskom Carstvu. Harač se ubirao na poljoprivredno zemljište. Prvobitno, nakon prvih muslimanskih osvajanja u 7. vijeku, pojam harača je obično označavao određeni iznos novca koji su stanovnici osvojenih područja plaćali, a koji su ranije skupljali činovnici ranijih carstava koje su muslimani osvojili. U to vrijeme harač je bio sinonim za džizju, a koja je kasnije prerasla u porez za neučešće u vojnim pohodima, koji su također plaćali nemuslimani. Zemljoposjednici muslimani, za razliku od drugih, plaćali su samo ušr (ašr - desetina), više iz vjerskih razloga, a što je bila daleko manja stopa od harača.^[1] Harač se dijelio po visini na tri klase: evsat (visoki), sala (srednji) i edna (niski). Sredinom 19. vijeka umjesto harača odnosno džizje uvedena je bedel-i-askerija (vojnica) koja je plaćana zbog neučestvovanja u vojnoj službi.