Bacanje diska je atletska discipina u kojoj sportista baca težak poseban okrugli predmet zvani disk - u pokušaju da označi udaljenost veću od konkurencije. To je drevni sport, što pokazuje Mironova statua Diskobolus iz petog vijeka prije nove ere. Iako nije dio modernog petoboja, bio je to jedan od događaja starogrčkog petoboja, koji se može datirati barem u 708. p. n. e.^[1] a dio je modernog desetoboja .

Sport bacanja diska potiče iz vremena kada je to bio događaj na originalnim Olimpijskim igrama u staroj Grčkoj.^[2] Diskus kao sport oživjeli su u Magdeburgu u Njemačkoj, Christian Georg Kohlrausch i njegovi učenici 1870 -ih.^[3] Organizirano muško takmičenje nastavljeno je krajem 19. vijeka, a dio je modernih ljetnih olimpijskih igara od prvog modernog takmičenja, ljetnih olimpijskih igara 1896. Slike bacača diska zauzele su istaknuto mjesto u oglašavanju ranih modernih igara, poput markica za prikupljanje sredstava za igre 1896, glavnih postera za ljetne olimpijske igre 1920. i 1948. Danas je sport bacanja diska rutinski dio modernih atletskih susreta na svim nivoima i zadržava posebno mjesto na Olimpijskim igrama.

Tipični disk ima stranice izrađene od plastike, drveta, stakloplastike, karbonskih vlakana ili metala s metalnim obodom i metalnom jezgrom za postizanje težine. Obod mora biti gladak, bez hrapavosti i bez držača prstiju. Diskus veće težine u obodu proizvodi veći ugaoni moment za bilo koju zadanu brzinu okretanja, a time i veću stabilnost, iako ga je teže baciti. Međutim, veća težina naplatka, ako se pravilno baci, može dovesti do daljnjeg bacanja. Na nekim takmičenjima koristi se čvrsti gumeni disk.